Pula: Grad koji živi svoj život i bez turista

Dok sam se Učkom spuštao do Pule svirao je „Highway to hell\" grupe AC/DC. Svi putovi vode do Pule, grada u kojem sam u mlađim danima proveo brojne paklene noći jer je tada grad bio jedno od posljednjih utočišta rock-scene. U Puli sam bio mnogo puta, u sezoni i izvan nje, i pamtim da taj grad, za razliku od mnogih na obali, živi svoj život i kad nema turista.

Duga i burna povijest

Lokalni ljudi bi u šali rekli čak i bolje (jer nemaju problema s gužvama i parkiranjem). Cijena od 45 kuna za tunel Učku i odličnu autocestu do izlaza gdje se lijevo ide u Medulin, a desno u Pulu, nije mi se učinila visokom s obzirom na to da je nekoć samo tunel stajao 20 kuna, ako se ne varam.

Kad prosječan turist zažmiri na trenutak i vizualizira pojam „Pula\" prve dvije asocijacije su mu najčešće Arena (amfiteatar) i Brijuni. To je ona vabilica zbog koje mnogi posjećuju taj grad duge i burne povijesti. Kao njegov najveći kvisling, jer ovaj put dolazim po drugom zadatku, zaobišao sam prve linije dočeka i ušao u grad s južne strane, tiho i neprimjetno. Zvoni mi mobitel i javlja mi se draga prijateljica iz Zagreba:

„Ajme, u Puli si! Tamo ti je sad u sklopu Pulskog filmskog festivala onaj Ralph... ma znaš, faca!\"

„Ralph, faca! Naravno da znam!\" I tako sam došao do „Parka\", svog hotela na Verudeli gdje se nalaze najljepše plaže u Puli. Odmah sam krenuo u grad u nadi da ću vidjeti Ralpha Macchija, svog junaka iz serijala „Karate Kid\". Gužva u gradu je neopisiva, a festivalski gosti tome su dodatno pridonijeli. Neka, lijepo je imati takav festival koliko god koštao da koštao. Te večeri prikazivan je „Spiderman 4\" (neki američki Zagorac koji se maskiran vere po zidu), što je privuklo neke turiste koji nisu uobičajeni posjetitelji festivala. Sjednem na terasu, naručim limunadu razrijeđenu hmeljem i zapodjenem razgovor s Tomislavom Fiketom, zagrebačkim redateljem. Razgovaramo o gastronomiji i usluzi s obzirom na to da je ovdje već godinama svako ljeto. Ne razumijem gdje svi ti ljudi koje srećem od Cavtata do Pule nailaze na neljubaznost.

Najčudesnije otočje

Suprotno predrasudama i općim stavovima o turizmu, moj je dojam da kao zemlja stojimo jako dobro. Strancima smo i dalje povoljni, obožavaju naše obale i dive se našim djevojkama. Uglavnom nemaju zamjerki. Domaći imaju. Ja se priklanjam strancima – mi smo divna zemlja, gostoljubiva i turistički dva koplja iznad mnogih razvikanih zemalja koje sam posjetio. Ujutro odlazim na brod koji vozi turiste na Brijune. Brod iz Fažane za Brijune prometuje svakih sat – sat i pol u prosjeku. Ne znam koliko vožnja stoji jer sam preko zagrebačke „štele\" osigurao gliser koji me odbacio na, za mene, najčudesnije otočje koje sam vidio. Da, Brijuni djeluju umjetno, njima trčkaraju zebre i razne druge za nas egzotične životinje, ali ima nešto čarobno u toj artificijelnosti. Nekako je sve opušteno, usporeno, što uz relikvije Josipa Broza Tita daje poseban ugođaj. Povijest svakako sudi o Titovu liku i djelu i ne bih o tome, ali jedno je sigurno – taj je tip znao! Na povratku odlazim razgledati muzejsko-galerijski prostor Sveta srca u Puli. Do 15. listopada svaki turist može vidjeti multimedijalnu izložbu „Ki sit, ki lačan\" o hrani u Istri. Preporučujem svima da svrate jer je izložba fascinantna. Do nje se dolazi kada od Portarate idete Prvomajskom prema Forumu, skrenete uzbrdo usponom Vincenta iz Kastva pa skrenete desno. Ne možete promašiti!

Mjesta za izlazak ima, a zasigurno je najbolje otići u „Uljanik\" na prvi koncert koji će se tamo održati jer je to mjesto jedno od onih koje je preživjelo i propast bivše države i stvaranje nove i propadanje te nove. Što se sadržaja turističke ponude tiče, Pula je kao veliki grad osigurala sve što turistu treba. Posjet Puli završavam odlaskom u café bar „Bass\" gdje s Markom i Bambijem u ugodnom razgovoru proučavamo ponudu vina i piva. Neka mjesta kojih se sjećam su zatvorena, neka nova otvorena, neki više ne žive u gradu, neki su se doselili. Tipična je to sudbina većega grada. A turisti? Dok god su tu Arena i Brijuni, oni će dolaziti bez obzira na to što grad započne obnovu rive 1. lipnja i napravi kaos. Napuštam grad, slušam radio na kojem govore o filmu Ralpha Fiennesa. Kvragu, taj Ralph, a ne Macchio...