Djeca koja odrastaju uz kućne ljubimce imaju ljepše i sretnije djetinjstvo, zdravija su, samouvjerenija, komunikativnija i lakše ispunjavaju svoje obveze.
Potvrđuju to znanstvenici, ali i desetogodišnja Romana Palunčić iz Dubrovnika, najmlađa volonterka azila na Žarkovici, koja je cijeli dan okružena ljubimcima.
Kad je prvi put ušla u boks sa psima, Romana nije imala ni godinu dana. Iako je bila u sigurnim rukama tate Željka, mama Nataša Ban Palunčić umirala je od straha.
No, hrabrost vlastite kćeri, koju nimalo nije uplašio čopor pasa okupljenih oko njezinih nogu, otklonila je tog dana i mamin strah od pasa, a odlazak na Žarkovicu postao je tradicija.
Provode se tamo vikendi, a u tjednu svaki slobodni trenutak koristi se za odlazak na brdo. Četveronošci veselje pokazuju još na vratima, svi bi svoju porciju maženja. Obično su prvi na redu Sara i Sparki, a među dražima Romani je i Đino. Romana se s njima igra, hrani ih, četka i veseli se svakom udomljenju. Tako se posebno radovala kad je udomljena kujica Luči.
Ružno je otrovati psa, kako bi bilo da njih netko tako otruje
– Pronašli su je u Metkoviću zavezanu na lanac koji joj se urezao u vrat. Spasili su je, operirana je i onda je pronašla dom – kaže.
Kad iz azila dođe kući, Romanu čekaju njezini kućni ljubimci, dva psa i sedam mačaka. I za njih uvijek ima vremena, a uz to je odlična učenica četvrtog razreda osnovne škole. Ide u glazbenu školu, a trenira i džudo.
Pas sam odabire
– Kad zasviram obou, u sobi ostane jedino Bingo, svi ostali pobjegnu van – smije se Romana.
Bingo je stigao sa Žarkovice kad je bila beba, odrastala je uz njega i njegovu sestru Enigmu. Sve dok Enigmu jednog dana nisu otrovali. Bila je jako tužna zbog toga.
– Ružno je otrovati psa, kako bi bilo da njih netko tako otruje – kaže. U sjećanje na Enigmu, novoj kujici koja je stigla sa Žarkovice dala je ime Ena.
– Odabrala sam samo ime, jer psi se ne mogu odabrati, oni odaberu tebe – odgovara na pitanje je li odabrala psa kojega će povesti kući. Vrlo odraslo objašnjava i kako su sve njezine mačke kastrirane jer samo tako bit će manje ostavljenih pokraj smeća, gdje ih i sama zna pronaći na putu iz škole. I onda kući dođe ruku punih mačaka.
– Luciju smo donijeli kući iz maslinika, zavukla se u tatinu majicu. A šefica među mačkama je Tetka, ona jedina ne izlazi iz kuće i spava sa mnom – objašnjava kako su stigle neke od njezinih mačaka.Romanin odnos prema životinjama mama Nataša podržava, i sama je odrasla u obitelji koja je imala pozitivan stav prema životinjama.
I tata Željko nema ništa protiv Romaninih “životinjskih aktivnosti”. I on pomaže životinjama, a najdraži mu je 12-godišnji Bingo.
– Neizmjerna je to ljubav. Onaj tko ne voli naše životinje, ne voli ni nas. Bilo je trenutaka kada smo imali i 15 mačaka. Ako nekome smetaju moje životinje, ne treba dolaziti k meni i nije mi pravi prijatelj. Puno ljudi misli da je životinja strašna obveza, a oni ne žele obveze. I to im je opravdanje za sve pa tako i za ponašanje prema životinjama. Ne zamaraju nas ljudi koji misle da smo čudaci – ističe i dodaje kako je cijeli život volontirala na ovaj ili onaj način. A pomoći životinji u nevolji divan je osjećaj.
Važan suživot
– Ljeti barem jednom tjedno u najlonsku vrećicu bačenu u more zaplete se galeb. Umire strašnom i jako polaganom smrću, ne može uzletjeti, ne može jesti, ništa. Ljudi uredno to gledaju sa svojih prozora. I ne pada im na pamet sjesti u svoju barku i pomoći tom galebu, nego još danima gledaju kako pati u uvali. Predivan je osjećaj kada ga otpetljaš i pustiš, a on razvije krila iznad tebe i odleti – kaže N. Ban Palunčić.
Životinje imaju predivan utjecaj na djecu i to bi trebala biti svima stalna praksa. Ljubav koju životinje mogu pružiti neizmjerna je i bezuvjetna, sigurna je mama najmlađe dubrovačke volonterke.
Mišljenje mame koja i vlastitim primjerom pokazuje koliko je važan suživot sa životinjama potvrđuje i dr. sc. Predrag Zarevski, profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
– Osim što treba dobro procijeniti koja životinja odgovara kojem uzrastu, ali i kontrolirati njihova druženja, životinje su uvijek korisne. Kako u obitelji tako i u drugim područjima života, kao što je škola. I tu posebno treba istaknuti psa, jer oni su posebne životinje – kaže profesor Zarevski i dodaje kako je i u teškim situacijama, kad se pojave obiteljski problemi, važno imati kućnog ljubimca. On je tada jedina podrška jer je jedini u takvim situacijama stabilan.
Ljubimci u školama potiču djecu da budu bolja
Profesor Predrag Zarevski smatra da je uloga kućnih ljubimaca toliko važna da bi trebalo omogućiti i njihovu prisutnost u osnovnim školama. Kao član Udruge za istraživanje i promicanje uloge kućnih ljubimaca u životu čovjeka, predstavio je to i u priručniku “Životinje u osnovnoškolskom kurikulumu: zašto da”.
Prenijeli su pozitivna iskustva stručnjaka koji u svoje obrazovne programe uključuju i životinje.
– Poznato je koliko su djeca opčinjena životinjama. To zanimanje može osnažiti njihovo učenje, imati pozitivan utjecaj na djetetov razvoj, promicati kvalitetu života – kaže prof. Zarevski.
Životinje školski ljubimci potiču dječje poštovanje prema vlastitom životu, a samim time poboljšavaju odnose s vršnjacima, roditeljima, učiteljima. A sami učitelji utvrdili su pozitivne promjene i kod djece s posebnim potrebama. Ljubimci su kod takve djece smanjili stres, poboljšali koncentraciju i ponašanje, a samim time povećali njihovo samopouzdanje. Životinje razvijaju osjećaj odgovornosti, uče djecu kako se treba brinuti o drugome, paziti na njega i voljeti ga cijeli život.
– Briga za druge nije urođena osobina, ona se uči putem dobrih primjera. Empatija i skrb za druge koju djeca razvijaju u odnosu sa životinjama osigurava mnoge prednosti u interakciji s vršnjacima i drugim osobama – ističe prof. Zarevski.