Ni trećinu novorođenčadi u Hrvatskoj ne počne se dojiti u prvom satu svoga života, kada podoj ima iznimnu vrijednost i naziva se “darom života”. Tada dijete dobiva imunološkim aktivnim stanicama i protutijelima bogat kolostrum, koji je prvo cijepljenje i štiti ga od mnogih infekcija. Također, tek nešto manje od trećine majki prvorotkinja nema nikakvih problema s dojenjem, a već u rodilištu od dojenja odustane 5,4 posto majki. Većina je rodilja (67,6 posto) zadovoljna potporom osoblja u bolnici, ali 13,8 posto smatra kako im nisu pomogli.
Rezultati su to najnovijeg UNICEF-ova istraživanja o stanju u hrvatskim rodilištima u provedbi incijative Rodilišta – prijatelji djece. Oni pokazuju i da manje od trećine žena koje rađaju prvi put pohađa trudnički tečaj, koji se u većini domova zdravlja nude besplatno.
– Loše je što tako mali broj trudnica pohađa organizirane trudničke tečajeve jer edukacijom se preskaču mnoge neugodnosti i problemi u trudnoći, pri porođaju i u dojenju – kaže pedijatar prof. dr. sc. Josip Grgurić, voditelj UNICEF-ova programa Rodilište – prijatelj djece. Međutim, otkad je projekt startao 2007. godine, pomaci su vidljivi.
“Koža na kožu”
– Od 30 hrvatskih rodilišta, koliko ih ima nakon nedavnih zatvaranja, 15 nosi naziv Prijatelji djece. U tri godine provedbe projekta UNICEF-a Hrvatska i Ministarstva zdravstva postignuti su značajni pomaci, a to je vidljivo iz ove ankete. Ne samo da su rekonstruirana i obnovljena mnoga rodilišta (neke su rekonstrukcije i sada u tijeku, a neke će uslijediti uskoro), nego su stečeni bolji higijenski uvjeti i napravljeni su znatni koraci u smislu humanizacije i zadovoljstva majki i djece u rodilištima – ustvrdio je dr. Grgurić.
Anketa je provedena anonimno na 2600 rodilja koje su tijekom srpnja prošle godine boravile u rodilištima. Vidljiva je razlika u rezultatima dobivenim u Rodilištima – prijateljima djece (RPD) i onima koja nemaju tu titulu. Primjerice, dojenje u prvom satu djetetova života znatno je prisutnije u RPD – 42 posto beba doji u prvom satu, dok u ostalim bolnicama taj postotak iznosi tek 15 posto. Neposredno nakon porođaja majci se daje na prsa većina beba, 83 posto, ali ne ostaju ondje dovoljno dugo – u 60 posto slučajeva prvi zagrljaj i maženje traju kraće od pola sata. A baš stavljanje na prsa u prvom satu života, između majke i novorođenčeta daje niz bioloških prednosti za oboje. Taj poznati kontakt “koža na kožu” važan je i za emocionalni razvoj beba.
Među individualnim primjedbama i komentarima majki ponavljali su se neki kao: “Veća podrška za majke koje rađaju carskim rezom”, “Bolji odnos prema prvorotkinjama”, “Dulji posjeti”, “Bolja higijena! Sobe, sanitarni čvorovi i tuševi!” “Više informacija o djetetu kada su majke i dijete razdvojeni ili postoje neke komplikacije”. Više od 90 posto majki apsolutno je za “rooming-in”, zajednički boravak s novorođenčetom u bolnici 24 sata. Ta mogućnost trenutačno nije moguća samo u dva rodilišta, zagrebačkoj Petrovoj i KB-u Sestre milosrdnice.
Projekti spremni
– Nemamo prostornog kapaciteta. Broj porođaja porastao je za tisuću pa godišnje imamo 3100 do 3200 porođaja, ali nadamo se da ćemo ih do kraja godine imati jer znanstveno je dokazana prednost zajedničkog boravka majke i djeteta od početka. U pregovorima smo o prenamjeni za 3-4 nove sobe – kazao nam je prof. dr. Krunoslav Kuna, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porodništvo u KB-u Sestre milosrdnice. Bježe li možda žene od "rooming-ina" u Vinogradsku, prof. Kuna ne vjeruje. U Petrovoj je odjel babinjača kompletno na renoviranju i kad bude gotovo, postojat će mogućnost za rooming inn, poručio je prof. dr. sc. Slavko Orešković, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj, ne precizirajući kada će radovi biti gotovi.
Prije 8 mjeseci rodila sam svoje prvo dijete u Bolnici Sestara Milosrdnica. Zašto? Manje rodilište, rodilište o kojem nije bilo negativnih medijskih napisa ili barem meni poznatih skandala i čudnih neobjašnjivih problema kod poroda te činjenica da nemaju roming in. Obzirom da se radilo o mom prvom porodu i da nemam nikakvih iskustava nisam željela ostati sama s djetetom 24 sata već na početku, smatrala sam da je boravak djeteta u dječjoj sobi sigurniji i na neki način adekvatniji za nju i za mene. Činjenica da je suprug mogao biti uz mene iznimno mi je puno značila, a i on sam kaže da je iskustvo rođenja za njega bilo čudesno. Porod je prošao glatko i brzo, svoju curicu sam dobila u naručje ne nekoliko minuta odmah po porodu i nakratko nakon prvog pregleda, o dojenju u prvom satu ni govora. Slijedeći puta sam svoju curicu vidjela tri sata kasnije kada su i svim ostalim rodiljama donijeli djecu na hranjenje. Rodilište i odjel babinjača vapi za uređenjem i modernizacijom. Samo rodilište djeluje nešto modernije i uređenije no porod bi trebao biti intimna i poseban događaj, a ovdje ga rodilje ga moraju djeliti sa ostalim rodiljama i njihovim bolnim stenjanjijma odvojene samo zastorima u tzv. boxevima. Prijemna ambulanta i soba za pripremu rodilja za porod odaju jad i bijedu hrvatskog zdrvastva, posvuda se primjećuje dugogodišnje ne ulaganje, zapuštenost pa i hrđavi paravani i prastari stolovi i oprema za preglede. Odjel babinjača je odjel sa prenatrpanim i pregrijanim sobama, bez ormara za odlaganje odjeće i ostalih potrepština, samo s malim ormarićima pored kreveta od kojih na nekima nema ni pomične ploče – stola za uzimanje obroka tako da dio rodilja obroke jede na krevetu. Sanitarni čvorovi su čisti i uredni no također potpuno neadekvatni, primjerice tuš se nalazi odmah uz wc (nimalo nije ugodno se tuširati dok je netko iz pregrade do vas na toaletu i obrnuto). Hrana prava bolnička, bezukusna i nedostatna za bilo kojeg bolesnika, a kamoli za majke koje su tek rodile i trebaju što brži oporavak. Posjete se odvijaju u malom pretprostoru odjela babinjača i na stubištu obzirom na velik broj rodilja. Iako je sve bolničko osoblje bilo iznimno korektno prema meni najveća zamjerka je potpuni nedostatak adekvatne komunikacije između bolničkog osoblja i pacijentica. Porod je čudesan događaj, ali isto tako strašan i pun nedoumica posebice kod prvorotkinja. Od ulaska do izlaska iz rodilišta sva komunikacija je potpuno rutinirana. Zlatna iznimka i svaka pohvala primalji koja se doista s puno brige i pažnje brinula o meni i vodila me kroz cijeli porod. Niti jedan drugi član bolničkog osoblja se nije nastojao niti predstaviti i objasniti svoju ulogu u porodu, ne nastoje niti objasniti što trenutno rade sa vama i koji su slijedeći postupci odnosno što će se događati dalje. Vizite su najveća rutina – u sobu ulazi nekoliko lječnika i studenata, dežurni doktor izdaleka pogleda rane svih pacjentica i manje više bez previše riječi odlazi iz sobe, ista je situacija sa pedijatrom koji u par riječi svakoj majci izreferira trenutno stanje djeteta i u što kraćem roku nastoji izaći iz sobe. Bolja komunikacija i malo humaniji odnos bolničkog osoblja prema pacjenticama zasigurno bi mogao i zasjeniti svu neuređenost i neopremljenost odjela. Nažalost takav odnos komunikacije odnosno nekomunikacije se viđa u svim bolnicama i na svim odjelima i definitvno je vrijeme da većina bolničkog osoblja siđe sa svog trona i shvati kako njihov rad osim iskustva i rutine znači i ljudskost i postizanje dobrog odnosa sa pacijentima. Unatoč svemu navedenom i drugo dijete planiram roditi u istoj bolnici jer sam se u konačnici osječala dobro i sigurno. Preporuke UNICEF-a treba prihvatiti baš kao preporuke, roming in sam po sebi nije loš međutim smatram da novopečenim majkama treba dati pravo na izbor i ako im je noćna briga o djetetu u prvim danima preteška treba im omogučiti da dijete noć provede u sobi za novorođenčad uz adekvatnu brigu medicinskog osoblja (načelno u svim bolnicama s roming inom kažu da će se pobrinuti za dijete ako je majci preteško no u praksi se majkama ne izlazi u susret u takvim slučajevima, dapače u velikom broju slučajeva su izložene šikaniranju i omalovažavanju medicinskog osoblja – prema iskustvima mojih prijateljica). Dojenje je vrlo intimna stvar i obje strane, majka i dijete, moraju biti suglasne i spremne na dojenje. Dojenje zvuči kao vrlo prirodna stvar no kod večini novopečenih majki nije ni laka ni jednostavna i treba im sva potpora i pomoč koju mogu dobii. Moja curica je do 6 mjeseca isključivo dojena beba i bez obzirna na činjenicu da su je nadohranjivali u bolnici nije odbila dojenja dapače do nedavno nije ni htjela prihvatiti bočicu, a isto iskustvo imaju i ostale majke čija su djeca prve dane provele u sobama za novorođenčad. Stoga prepustite majkama odluku i dajte im mogućnost izbora. U takvom osjetljivom razdoblju nakon samog poroda trebaju imati pravo na to iako naslov teksta Vaše novinarke implicira da je bolnica bez roming in-a loša bolnica.