Šećerna bolest globalna je epidemija sa 415 milijuna oboljelih na svijetu od kojih polovica nema postavljenu dijagnozu i ne liječi se, preko 5 milijuna uzrokovanih smrti godišnje i godišnjim troškovima zdravstvene zaštite od preko 600 milijardi dolara. U našoj zemlji trendovi su slični. Prema podacima CroDiab registra više od 250 tisuća osoba ima dijagnosticiranu šećernu bolest, ukupni broj oboljelih procjenjuje se na preko 400 tisuća, trošak liječenja iznosi 2,5 milijarde kuna godišnje odnosno 11,5% proračuna HZZO-a, a od ukupnog iznosa čak se 86% odnosi na troškove liječenja komplikacija.
Šećerna bolest (lat. diabetes mellitus) je skup poremećaja raznolike etiologije obilježenih kronično povišenim vrijednostima glukoze i posljedicama u metabolizmu ugljikohidrata, proteina i masti koje nastaju zbog poremećaja u izlučivanju inzulina ili poremećaja u djelovanju inzulina u organizmu, ili oboje. Kao posljedica šećerne bolesti glukoza iz krvi ne ulazi učinkovito u stanice, te iako su vrijednosti šećera u krvi povišene, stanice i organizam gladuje.
Simptomi dijabetesa poznati su još od antičkih vremena i spominju se već u Ebersovom papirusu iz 1550. godine prije nove ere. Naziv dijabetes bolest dobiva u 2. stoljeću kad je grčki liječnik Areatus primijetio da se kod tih bolesnika tekućina ne zadržava u tijelu nego samo „prolazi kroz njega“ (grč. diabaínein: prolaziti), dok je u 18. stoljeću dodan i pridjev mellitus (lat. sladak poput meda) obzirom da je mokraća takvih bolesnika bila slatka. Slatkoća urina tako se je koristila i u dijagnostičke svrhe dugi niz godina. Unatoč dugogodišnjem prepoznavanju bolesti prognoza bolesnika bila je vrlo loša sve do pronalaska inzulina 1921. godine, od početka čije primjene šećerna bolest postaje kronična dugotrajna bolest sa sklonošću stvaranja kroničnih komplikacija.
Tri su glavna tipa bolesti – tip 1, tip 2 i gestacijski dijabetes.
Tip 1 šećerne bolesti, prethodno nazivan juvenilni ili mladenački dijabetes posljedica je autoimune reakcije kod koje obrambeni sustav organizma napada i uništava stanice gušterače koje proizvode inzulin. Ovaj se tip šećerne bolesti najčešće javlja u djece i mladih a osobe sa ovim tipom bolesti od početka trebaju inzulin da bi preživjele.
Tip 2 šećerne bolesti prije se nazivao i starački ili inzulin-neovisni dijabetes obzirom da dugi niz godina osobe sa ovim tipom šećerne bolesti dobru regulaciju bolesti mogu održavati osnovnim mjerama – tjelesnom aktivnošću, pravilnom prehranom i smanjenjem tjelesne težine ukoliko su pretili te uzimanjem tableta. Tijekom vremena kapaciteti gušterače malo po malo postaju sve slabiji i u tom trenutku i osoba sa tipom 2 šećerne bolesti trebati će liječenje inzulinom. Od ovog tipa bolesti boluje oko 90% osoba i povezan je sa sjedilačkim načinom života, prekomjernom tjelesnom težinom, nekretanjem, nezdravom preobilnom prehranom, a karakterizira ga inzulinska rezistencija i relativni nedostatak inzulina. Tip 2 šećerne bolesti najčešće dugi niz godina ostaje neprepoznat jer nisu prisutni karakteristični simptomi bolesti a tijekom tog vremena razvijaju se kronične komplikacije bolesti. U trenutku dijagnoze veliki broj osoba već ima razvijene komplikacije na očima, srčanom i krvožilnom sustavu ili živcima okraina stoga je jedan od najvažnijih ciljeva u borbi sa šećernom bolešću što ranije otkrivanje bolesnika dok bolest još nije uznapredovala, a zdravlje i kvaliteta života mogu biti uspješnije očuvani.
Gestacijski dijabetes oblik je šećerne bolesti koji obilježavaju povišene vrijednosti glukoze koje se javljaju tijekom trudnoće a po porodu nestaju. Gestacijski dijabetes prisutan je u svake 20-te rodilje i u slučaju da je bolest bila dobro regulirana tijekom trudnoće ne mora imati nikakve posljedice na tijek trudnoće ili čedo al takve majke i njihova djeca imaju veći rizik da će kasnije dobiti tip 2 šećerne bolesti.
Osim ovih osnovnih postoje i drugi, značajno rjeđi oblici šećerne bolesti.
Dijagnoza šećerne bolesti postavlja se u slučaju da su vrijednosti glukoze u venskoj plazmi ≥ 7 mmol/L natašte (uz gladovanje tijekom noći odnosno bez unosa kalorija u prethodnih 8 sati) ili ≥ 11,1 mmol/L 2 sata nakon oralnog testa podnošenja glukoze odnosno vrijednost HbA1c ≥6,5%. HbA1c inače označava dio hemoglobina u eritrocitima koji je vezan sa glukozom te ukazuje na prosječne vrijednosti šećera u krvi unazad 2-3 mjeseca i kao takav predstavlja i najvažniji pokazatelj reguliranosti glikemije u osoba sa šećernom bolešću.
Šećerna bolest zbog suvremenog načina života, sve manje kretanja, nezdrave hrane visokog kalorijskog unosa bogate šećerima i zasićenim mastima, sve češće prisutne prekomjerne tjelesne težine ili debljine ali i sve starijeg stanovništva posljednjih desetljeća postala je globalna epidemija. Procjenjuje se da je na svijetu trenutno oko 415 milijuna oboljelih, a gotovo svaki drugi bolesnik nije svjestan svoje bolesti. Svakih 6 sekundi jedna osoba u svijetu zbog dijabetesa umre iako se čak svaki 9-ti dolar troši na liječenje šećerne bolesti. Teško je vjerovati ali kada bi sve osobe sa šećernom bolešću živjele u jednoj zemlji, ta zemlja bila bi 3. najmnogoljudnija zemlja svijeta, odmah iza Kine i Indije, veća i od SAD i Indonezije, a ako bi stanovnici te zemlje bili samo one osobe koje za svoju bolest znaju imali bi 5. najmnogoljudniju zemlju svijeta; zemlju, po broju stanovnika veliku kao Brazil.
U Republici Hrvatskoj svaka 12-ta odrasla osoba ima šećernu bolest a svaka 22-ga rodilja gestacijski dijabetes. To veliko breme koje šećerna bolest predstavlja na pojedince, njihove obitelji i društvo u cjelini zahtijevaju sustavan pristup unapređenju organizacije, dostupnosti i kvalitete prevencije i skrbi koji se najčešće definira kroz sveobuhvatne programe ili akcijske planove pojedinih država ili regija.
U RH imamo Nacionalni program koji je prvi puta donesen 2007., a ažurirana verzija usvojena je u lipnju 2015. Opći ciljevi programa su rano otkrivanje, sprečavanje komplikacija i nadzor nad šećernom bolesti a specifični ciljevi obuhvaćaju usvajanje smjernica za organizaciju zdravstvene zaštite uz definiranje razina skrbi i ovlasti te poticanje usvajanja dodatnih znanja o šećernoj bolesti kod obiteljskih liječnika (engl. „diabetes friendly“), unapređenje informatičkog umrežavanja podataka osoba sa šećernom bolesti, te godišnje kontrola HbA1c u svih osoba sa šećernom bolešću kao i redoviti nadzor lipida, tlaka i tjelesne težine. Ti su aspekti prepoznati kao ključni za daljnje unapređenje skrbi a da bi se što učinkovitije provele sve aktivnosti jasno su navedeni rokovi provedbe, izvršitelji, sudionici i indikatori.
Svaka osoba starija od 50 godina ili prekomjerno teška osoba sa prisutnim drugim rizicima za razvoj šećerne bolesti i prije svoje 50 godine, trebala bi prekontrolirati svoj šećer na tašte čak i ako se osjeća dobro i nema simptome bolesti, a svaka trudnica svakako bi trebala prekontrolirati svoj šećer najkasnije između 23. i 26. tjedna trudnoće. Osobe sa šećernom bolešću pak moraju voditi računa o svojoj bolesti i živjeti u partnerstvu sa njom što znači da njihove vrijednosti šećera ali i masnoća, tlaka moraju biti što bliže urednima, redovito je potrebno kontrolirati oči, stopala, bubrege, srčani i krvožilni sustav, uzimati redovito terapiju i kontrolirati se u dogovoru sa svojim liječnikom.
Što bi još svatko od nas trebao činiti za sebe? Jedite umjereno i izbjegavajte rafinirane ugljikohidrate, zaslađenu i slanu hranu, zasićene masti. Ako ste prekomjerno teški ili pretili smanjite svoju tjelesnu težinu. Ako Vam se čini da nije moguće da Vaš indeks tjelesne mase bude manji od 25 kg/m2 smanjite svoju tjelesnu težinu za 10%. I na kraju, krećite se i to barem 30 minuta svaki dan – vježbajte, vozite bicikl, hodajte ili jednostavno plešite i omogućite svom tijelu zdravo i sretno sazrijevanje, život i starenje.
dr. sc. Tamara Poljičanin, dr. med. sa Zavoda za javno zdravstvo