Gledan san ju i mislija: ajme šta je lipa onako visoka, dugonoga. Prolazila je pored moje konobe i ila bakalar. Zatražila me čašu bevande. Pita san je: “Di si bila cili moj život?” Odgovorila je: “Tražila san tebe”. Bilo je to dviijade i devete. I evo ti nas od onda skupa – priča Petar Pašalić dok pažljivo koračamo oko kamene kuće u Podpeći u kojoj je odrastao. Tihi smo da ne probudimo dugonogu; njegovu prijateljicu Ivanku Drviš koju je u Podpeć dovela – kultura. Naime, već osmu godinu u tučepskim zaselcima jednom tjedno održavaju se predstave, koncerti, izložbe, recitali.
Redaju se tako na toj karti kulturnih zbivanja. Srida Sela, Podpeć, Čovići, Podstup, Mravičići, Šimići i Ševelji, zasleci u kojima nakon što utihne turistička sezona uglavnom nema ni žive duše. Kada dođe taj petak, kada je na redu kultura, turistima je iz Tučepa organiziran besplatan prijevoz, a nakon programa gosti su dobrodošli u konobe domaćina na sir, pršut, vino. Podijeli se tu i oko 400 porcija kuhane spize; prošlog petka u Srida Selu nakon koncerta Tvrtka Stipića, Stefana Kokoškova i Vladimira Garića na redu je bila – manistra na pjuvaku: prodavanje je zabranjeno, sve je darovano – kaže Ivica Mijačika, umjetnički direktor kKuTz-a (Ka kultura u tučepskim zaselcima).
– Umjetnost se morala povući na pričuvne položaje – objašnjava zašto su baš mjesto radnje zaselci u kojima je ovog ljeta održana predstava “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere”, gostovao je Enes Kišević, nastupile Singrlice, u petak igra “Ja, tata!”, na programu je i “Škrtičina”... Sad, je li zbog kulture, a Mijačika vjeruje da su upravo ta događanja ponukala domaćine na obnovu, ili zato što je tako naumio, Pašalić koji od šezdesetih živi u Australiji, odlučio je srediti kuću i u Podpeć dolazi ljeti. – Ovdi je bija veliki potres ‘62. godine. I judi su odlazili živit na more – napravila se magistrala, davali krediti. Ja san ka zadnji momak iz sela otiša kad mi je bila 21 godina. A sad me srce vuče. Pogledaj tu lipotu, mir. Mi domaći nemamo oko kuća ograde, nji su postavili samo oni koji nisu mještani. Ovdi poviše mene stoji Vinko Pašalić. On ti je priko dana u Makarskoj na ručku, a onda dođe u selo, sidne pred svoju kuću i gleda prema Tučepima.
I sigurno mu srce puca kad se siti hotela Jadran kojemu je bio prvi direktor. Taj ti je hotel najstariji na ovom dilu obale, gradili su ga još četrstpete njemački zarobljenici – kaže Pašalić. Taj hotel godinama stoji ruševan, obnova nikako da krene. No, kupača podno Jadrana ima. Možda zato i što je to jedini hotel u Tučepima pokraj kojeg se ne naplaćuje parking. Dok smo tako razgovarali, probudila se i Ivanka Drviš. Kaže nam da čeka nećaka, boksača Stipu Drviša, koji rado dođe uživati u tišini u Podpeći.