Ljudska bešćutnost

Slavica nakon 15 godina završila na ulici, gluha i slijepa

Foto: Privatni album
Slavica
Foto: Privatni album
Slavica
Foto: Privatni album
Slavica
Foto: Privatni album
Slavica
13.08.2014.
u 08:14
Volonterke Victusa trebaju pomoć za liječenje i kvalitetniju ishranu, ali i informacije tko je izbacio kujicu
Pogledaj originalni članak

Kad su volonterke Udruge za zaštitu životinja Victus iz Slavonskog Broda vidjele sliku psa koji je ostavljen u jednom od bokseva na Vijušu, u kojima caruju štakori, prašina i smrad, ni trena nisu dvojile. Iako je bio mrkli mrk i nisu znale kud sa psom, morale su pomoći.

- Dočekala nas je kujica sklupčana između ograde i palete, mislili smo da je već uginula. No, kad smo je dotaknuli počela se tresti – kažu volonterke. Umotale su je u deku i povele na sigurnom. A svjetlo je pokazalo svu tugu i jad ostavljene životinje.

Grozan smrad

- Dlaka joj je bila duga i slijepljena, nije mogla ni glavu dignuti od poda ni koračati od težine zapetljane dlake. Jedva je stajala na nogama, tresla se, srce joj je jako lupalo. Zubi su joj bili potpuno istrošeni i oko nje širio se grozan smrad – opisuju užas koji dugo nisu vidjele, a nagledale su se svega. Uslijedilo još jedno grozno saznanje, shvatile su da kujica ne vidi ni ne čuje.

Krenule su suze od tuge i jada, bilo je jasno da je netko izbacio na ulicu kujicu staru 15-ak godina. Dugo su te noći sjedile uz nju, dobila je ime Slavica, baka Slavica. Uspjele su je nahraniti, a onda je zaspala.

 

- Kujica Slavica okupana je i ošišana, a i veterinar je rekao svoje. Uz to što je stara, izgladnjivali su je i držali u malom i zatvorenom prostoru - kažu volonterke.

Mole pomoć

- Slavica satima hoda u krug, jede i spava. Boji se ljudskih dodira, no nakon nekoliko dana oprezno dođe do mene kad osjeti moj miris, voli da je češkam ispod vrata – kaže privremena udomiteljica, koja je kujicu prihvatila u dvorište prepuno pasa. Dvorište koje je dodatno prilagođeno jer Slavica pada čim naiđe na neravninu, pada preko svake rupe.

Kujicu Slavicu čekaju dodatne pretrage, jer satima stoji i bulji u jednu točku, a volontere brinu i tikovi. Treba joj i kvalitetnija hrana, a najviše dom u kojem će proživjeti zadnje dane života. Volonterke Victusa pozivaju sve koji mogu da im u tome pomognu, a posebno ako imate bilo kakvu informaciju o vlasniku kujice, onome tko ju je izbacio na ulicu.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

LU
luftbrenzer
10:15 15.08.2014.

@evropljanin Apsolutno se slažem s tobom.

EV
evropljanin
14:13 14.08.2014.

toj spodobi od srca zelim da to isto dozivi.

BK
bernard.kahle
05:40 16.08.2014.

Gluha i slijepa. Ostaviti gluhog i slijepog psa starosti jednake onoj čovjeka između 80 i 90 godina; pa to je toliko monstruozno, gnusno i ogavno da uopće ne znam kaznu koju bi taj zločin zaslužio, jer kazne su namijenjene ljudima - ovakvim ili onakvim, da do njih dopru i izazovu kajanje, bol ili patnju - a ovakav čin sugerira toliki manjak ljudskosti i bilo kakvih emocija da sumnjam kako bi konvencionalne metode kažnjavanja imale ikakvog učinka. Zamislite samo kako je to biti gluh i slijep; izgubiti praktički u potpnuosti kontakt s vanjskim svijetom - pa ja bih počinio suicid da mi se takvo što dogodi! A onda zamislite kako je tek biti pas u takvom stanju, preplašen u mraku i tišini, bez svijesti o tome što se zapravo događa, bez mogućnosti bilo kakve komunikacije te bez ikakvog shvaćanja o osjetilima, percepciji, stvarnosti i uzrocima vlastitog stanja. I bez mogućnosti suicida. Jedino što ti je ostalo u takvom stanju jest utješni dodir gospodara kojem prepoznaješ miris i vjeruješ mu i oslanjaš se na njega više nego ikad. A on te onda napusti i ostavi na potpuno nepoznatom mjestu. Bez orijentacije. Bez hrane. Bez ikakvih pomagala, jer takve stvari postoje samo za ljude. Sam si u vječitoj tišini i mraku. Oko tebe nepoznati mirisi, a pod tobom nepoznato tlo. Dakle zaista strašno i toliko grozomorno da uopće ne mogu istodobno pojmiti sve emocije koje me preplavljuju: tuga i suosjećanje sa životinjom te želja da joj pomognem, neobuzdani gnjev prema onome tko ju je zlostavljao i napustio i, na koncu, sram što sam ljudsko biće. Na žalost, kući imam psa od gotovo 13 godina koji je je slijep. Noću u potpunosti, a danju sigurno preko 90%. I stalno gledam kako se zabija u namještaj i zidove, baš kao ova nesretna životinja u priloženom videu. Uzrok sljepila u slučaju mog ljubimca je mrena koja se godinama nakuplja, a operacija otklanjanja iste može se obaviti u Ljubljani, ali bi ishod gotovo sigurno bio koban jer je tu i disfunkcija srčanog mišića, stadij 2 od 4, za koju stalno dobiva lijekove. Ali on barem čuje (premda ne savršeno) pa možeš do njega doprijeti, pozvati ga i upozoriti na prepreku i biti s njime u normalnoj interakciji. Ipak, strašno mi je teško gledati ga takvog iz dana u dan, konfuznog danju i izgubljenog noću. I onda pročitam ovako nešto... Dakle, pitam se bi li taj monstrum jednako tako u jednakoj situaciji ostavio nekog člana obitelji, ili bi ipak postupio nešto drugačije prema "višem biću" koje mu je usto i rod. Bilo kako bilo, od srca mu želim - pa nek me slobodno bilo tko proglasi monstrumom - da se pod stare dane jednog lijepog jutra probudi gluh i slijep na nepoznatom i zaboravljenom mjestu, bez igdje ikoga.