Koji je danas dan? Jesam li popila lijek? Koji je od ovih aparata onaj za kavu? Kako se zove duguljasti predmet kojim se mijenjaju TV programi... Ako bez odgovora ostaju pitanja o svakodnevnim situacijama, mogla bi to biti prva faza Alzheimerove bolesti. Karakterizira je otežano pamćenje nedavnih događaja, poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, vremenska i prostorna dezorijentacija, otežano imenovanje predmeta, zametanje ili gubljenje svari, nesnalaženje s novcem. Osoba funkcionira uz propuste i promjene u svom životu. Svjesna ih je i teško ih prihvaća pa ih nastoji sakriti od bližnjih. Mijenja se osobnost i ponašanje, oboljeli se povlače i postaju asocijalni te zbog svega razvijaju i depresiju. A ona, ako se ne liječi, stanje može učiniti još težim.
Još nema lijeka
Alzheimerova bolest kronična je progresivna degenerativna bolest mozga i najčešći uzrok demencije. Od nje oboli oko deset posto starijih od 65 godina. U Hrvatskoj nema registra oboljelih, dakle ni točnog broja. Trenutačno boluje oko 86 tisuća ljudi, no valja znati da je velik broj neliječenih kod kojih prvi simptomi nisu adekvatno prepoznati. Izuzetno je važno prepoznati rane simptome, upozorava Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) jer, iako još uvijek nije izlječiva, postoje lijekovi koji usporavaju razvoj simptoma bolesti u prvoj fazi, a bolesnik i njegova obitelj dobiju još nekoliko godina dobrog kognitivnog funkcioniranja. A Hrvatska je ovoj bolesti sve više izložena. Skupina liječnika obiteljske medicine iz Hrvatske udruge ugovornih ordinacija (HUUGO) javnim tribinama nastoji educirati javnost o Alzheimerovoj bolesti i važnosti njena ranog otkrivanja. Tribine održavaju po zagrebačkim kvartovima, a uskoro će ih proširiti i na splitsko i vukovarsko područje.
– Alzheimerova bolest je u porastu i Hrvatska joj je vrlo izložena, kao peta zemlja u svijetu po starosti stanovništva. Međutim, naš javnozdravstveni sustav na to nije spreman. Nemamo nacionalnu strategiju za borbu protiv Alzheimerove bolesti. Liječnik obiteljske medicine treba otkrivati oboljele od nje i on je taj koji počinje s dijagnostičkom obradom. Bolest je vrlo stigmatizirana, a važno je reagirati na vrijeme, zato smo se odlučili na ovaj projekt – govori dr. Sanja Klajić Grotić, liječnica obiteljske medicine koja vodi edukacijske tribine, osobito senzibilizirana jer je i sama imala blisku osobu oboljelu od te teške bolesti.
Dr. Klajić Grotić napominje da postoje dva oblika Alzheimerove bolesti, nasljedni i sporadični. Nasljedni oblik javlja se kod pet do deset posto oboljelih, a obolijevaju mlađe osobe u dobi između 30 i 60 godina. Sporadični oblik javlja se u 90% oboljelih i kod tog oblika važnu ulogu za nastanak imaju čimbenici rizika: životna dob iznad 65 godina, ženski spol, pozitivna obiteljska anamneza, traume glave, pušenje, debljina, dijabetes, APOE4 alel. Životna dob je najvažniji rizični čimbenik kao i spol: dvije trećine bolesnika su žene. U obiteljima u kojima ima oboljelih povećan je rizik obolijevanja za srodnike, ako je oboljela osoba iz prvog koljena, rizik je tri do četiri puta veći.
Promjena osobnosti
U prvoj fazi bolesti može se funkcionirati, kasnije je to nemoguće. Bolesnik se u drugoj fazi bolesti nije u stanju sam brinuti o sebi, ne može održavati higijenu, oblačiti se, pripremati obroke. Javljaju se vidne i slušne halucinacije, nemir, sumanute ideje, agresija, mijenja se osobnost.
– Za obitelj koja se pita je li trenutak da se bolesnog člana smjesti u ustanovu odgovor je da, jer oboljeli su u toj fazi opasni za sebe i za druge. Nisu svjesni je li uključen plin, znaju zamijeniti vrata prozorom i stradati. Smještaja za oboljele od Alzheimera u državnim domovima je malo, privatni su skupi pa su obitelji često primorane same skrbiti za oboljelog, a to je zaista jako teško jer on nikada ne smije biti sam. Tu je naš sustav javnog zdravstva nedovoljno razvijen, za razliku od zapadnih zemalja u kojima unutar sustava javnog zdravstva postoje kapaciteti za oboljele, a funkcioniraju i volonterski timovi. U završnoj fazi bolesti potpuno propadaju mentalne funkcije, nema ni sjećanja ni emocija, verbalna komunikacija je minimalna. Oboljeli ne mogu hodati, samostalno se hraniti i potpuno ovise o drugoj osobi, što bliskom skrbniku bolesne osobe najteže pada. – opisuje dr. Klajić Grotić.
Supernamirnice koje trebate imati u svom domu