Stojim na rivi, podne je. Razmišljam je li možda kriv zvizdan. Možda mi se pomutilo i od nečeg drugog. Gledam prema Marjanu i ne vidim najveći kip Isusa na svijetu. Pitam prolaznika je li Kerum još uvijek gradonačelnik. Odgovara mi točno ovako: "Issa ti, dakoće bit." Sad se obraćam Bogu. Zahvaljujem mu što je recesija jer bi u suprotnom neki bauštelci gore na brdu vjerojatno već "šalovali" temelje Njegova Sina, tj. fiks-ideju šefa grada. Pogled skrećem prema plakatu zalijepljenom na neki štand. Ovdje je nedavno igrala Barcelona. Izgleda da je sa mnom ipak sve u redu. U Splitu sam. Dakle, probajte shvatiti koliko mi onda kao rođenom Zagrepčaninu teško pada ovo što ću prevaliti preko prstiju – Split je totalno, ali baš totalno cool. Oduševio me. Kao netko iz grada, čovjek koji će radije u Rio nego u Amazonu, ili u Bangkok nego na rijeku Kwai, evo šećem se Getom i po Varoši te zamišljam da bih ovdje čak mogao i ljetovati.
U pola sata 12 jezika
Iako sam Split oduvijek zamišljao samo kao veliki grad, nikada kao mjesto za odmor, izgleda da su mi godine donijele i nešto mudrosti. Razlog za to krajnje je jednostavan. Neko mjesto ima lijepo more. Neko drugo sjajnu kulturnu ponudu. Negdje se dobro brije, a drugdje, po želji, kvalitetno dosađuje. Split pak nudi sve to. Prošao sam i Bačvice i Ovčice i Marjan i Žnjan i na kraju odlučio tipično turistički zaviriti u centar. Škicnuti u Dioklecijanove dvore. Sjeo sam na Peristil, razgrnuo dvije babe koje prodaju lavandu i ugnijezdio se među njih. Em što je lijepo mirisalo, em što više nisam bio najdeblji. Splićani su stvarno lijepi, ljubomoran sam "ka pas". Smjena Dioklecijanove straže ispred crkve sv. Duje izgleda kao modna revija. Zapalio sam "duvan" i počeo slušati.
U pola sata čuo sam 12 jezika. Od japanskog, preko ruskog, španjolskog i francuskog, od cockneyja do američkog engleskog. Portugalski. I arapski. Mjesto za mene. Svijet u malom. Zapričao sam se s nekim Čehinjama. Što ćemo, stare navike teško umiru. Iako ovih dana prije sličim prežderanoj sovi nego gladnom galebu. Cure mi govore da su imale planove da odu na otoke, no drugi je dan pala odluka da se iz Splita ne miču.
– Kupamo se, na Žnjanu smo slušale Davida Guettu, na Bačvicama ćemo na Enter festival – pleše se u moru, a onda ćemo sačekati Faithless na rivi – raspričale su se techno jezikom koji moja kći bolje razumije od mene.
Osobno, dodao bih ovdje nešto i o Splitskom ljetu, izložbama i ponešto drugačijim koncertima, ali dobro. Većina bi mojih bivših cura i žena vjerojatno dodala – i neograničene mogućnosti šopinga u Marmontovoj i okolnim ulicama.
Lako ga zavoljeti
O tome štošta dodati bez sumnje imao je i moj osobni bankar, koji je ljubav oduvijek doživljavao kao jedan od oblika kartičnog poslovanja. Urednik bi na ovom mjestu pak počeo šiziti jer mu u tekst nisam uglavio savjete gdje ići i što posjetiti. Svi su ljutiti na mene, već vidim... I zato radije nastavljam po onome što najbolje znam. Vani je vruće, grlo se suši. Hoću li ja obilaziti Split ili ću njemu dati da obiđe mene. Jasno, izbor pada na ovo drugo. Tako bi napravili i domaći, pa tko sam ja da mijenjam navade! Dakle, uopće nije bitno koji ćete kafić izabrati. U centru Splita ih je pregršt. Bitno je samo da je malen te da se može sjediti na kamenim skalama. Ovaj koji sam izabrao, Bifora, na Poljani kod stare gimnazije, da onaj sagrađen na mjestu tisućljetnih grobova, ponudio mi je hladan pošip po 9 kuna, sjajnu muziku, miris trave koji je krenuo iz zgusnutog društva splitskih ljepotica, pogled na backpackere koji su nahrupili u apartmane na kantunu.
Vidio sam i turiste koji se gradom voze na segwayima. Vidio sam kako buja život. Tko na ovaj način vidi Split, ne sumnjam da će ga zavoljeti s lakoćom. Uostalom ako je meni kao zadrtom purgeru to pošlo za rukom, kako onda neće i vama ostalima? Ispričavam se gradonačelniče, pritom ne mislim na Vas. "Issa mi."
I meni je Split uvk bija lip grad, lipo je vrime, ima dosta turista, kafica, tovara :(...