Ovdje je bila kuhinja, a tu smo jeli. Ovdje je bila kupaonica, sada je suvenirnica. A ovaj koš ostao je na istom mjestu kao i tih dana kad je Dražen lupao po njemu... – rekla je pa kratko zastala da sabere misli. Biserki Petrović, majci tragično preminulog košarkaškog Mozarta, nije jednostavno koračati nekadašnjim obiteljskim domom u Preradovićevoj 3 u šibenskoj četvrti Baldekin, otkud je Dražen krenuo pokoriti sportski svijet.
– Da, odavde je sve krenulo. Emocije me uvijek iznova pojedu. I lijepo mi je i tužno biti ovdje – priznaje dok brzo prelazi iz prostorije u prostoriju stana koji je nedavno preuređen u spomen-sobu Dražena Petrovića i već treće ljeto otvoren gostima grada, štovateljima njezina sina. Na ulazu će ih dočekati golema crno-bijela fotografija snimljena koncem 60-ih, koja je zabilježila trenutke sreće njezine obitelji, četverogodišnjeg Dražena, pet godina starijeg Ace i njihovih roditelja u posjetu baki u Bilicama. Potom pokazuje dresove svih klubova u kojima je zaigrao, Šibenke, Cibone, Real Madrida, Blazersa i hrvatske reprezentacije pa zastaje pred dresom Netsa s brojem tri.
Draženova soba
– Taj broj odabrao je upravo zbog kućnog broja na kojem je odrastao – otkriva majka, brzim korakom prelazeći od jedne do druge memorabilije u svojevrsnom hramu koji prati Draženov život i karijeru, ali iznimno maštovito i ukusno uređenom. Ovdje su fotografije šibenskog čuda od djeteta, prve diplome, prve medalje, veliki trofeji... uredno poredani iza staklenih vitrina, s minimalističkim namještajem i ponekim futurističkim zahvatom. Samo je jedna prostorija u stanu ostala ista, zaustavljena u ranim 90-ima, otkada se nije vratio kući: Draženova soba.
– Sve je isto, njegov ležaj, ormar, police s knjigama, zavjese, rasvjeta, njegova gitara – kaže pa otkriva da ovamo najčešće dolaze stranci. – Nedavno sam imala grupu od 20 gostiju iz Chicaga. Došli su na ljetovanje na kojem je jedan 13-godišnji dječak iz grupe slavio rođendan. Kad su ga pitali što želi za dar, rekao je da želi vidjeti mjesto gdje se Dražen rodio! Kad su stigli, maleni se nije htio odlijepiti od mene. Neki dan bili su mi i gosti iz Slavonije, roditelji i dvoje male djece. Na odlasku su mi rekli: “Sad nam je duša puna.” A meni tek, možete misliti – prisjeća se Biserka Petrović koja prima grupe nakon prethodne najave u zagrebačkom muzeju posvećenom Draženu. Ulaz u spomen-sobu, treba i to reći, ne naplaćuje. Samo želi pričati priču o Draženu, kaže, sve dok bude mogla hodati.
>>Aduti su im fascinantna baština i srdačni ljudi
>>Povijest tržnice duga 200 godina krije najčuvanije tajne Trogira
>>Turisti hrle na jedinstvenu vožnju na kojoj je jedan Rus zaprosio svoju dragu
bolesno