'Što je Hrvat? Ako sam u Argentini, ponašat ću se kao Argentinac'

Dok sam čekao Hernana da mi se pridruži na uobičajenoj jutarnjoj ćakuli u lokalnoj kavani u Villi Pueyrredon ispijao san tipični argentinski espreso.

Odvratan je! Ima okus po ustajalom blatu s dodatkom mutiranih bakterija. Ali kao klasični splitski kavopija nemam drugog izbora. Pa kako pobogu, Latinska Amerika poznata je po proizvodnji možda i najbolje kave na svijetu, utjecaj Italije je u Argentini danas skoro jači nego li u samoj Italiji, ali njihov espreso gori je od najgoreg.

Nekoliko minuta poslije pridružio mi se Hernan i objasnio kako su najbolje kave Latinske Amerike, one iz Brazila, Kolumbije i Ekvadora zapravo jako skupe i izvoze se u bogate zemlje Europe, SAD, Kanadu i Australiju. Ovdje na tržištu ostaje jeftini škart. Upravo zbog toga, u nedostatku kvalitetne kave, Talijani u Argentini odustali su od svog legendarnog espresa. Rezultat svega je ovo što ja sad pijem. On je naručio crni čaj.

Potom sam mu ispričao kako su svi bitni punktovi hrvatskih gradova i mjesta okupirani kafićima i štekatima u kojima se po cijele dane samo 'umire' i ispija kava. Zaključio sam, ako smo mi Hrvati svjetski prvaci u nečemu, onda smo prvaci u ispijanju kave. Promislite samo koliko se kafića nalazi na potezu od splitskih Bačvica do Zapadne obale ili izbrojite koliko stolova ima u Zagrebu u Tkalčićevoj i na i oko Cvjetnog trga. I svi su puni po cijele dane. Od kave, bila ona kvalitetna ili ne, Hrvati ne odustaju. To je jednostavno stil života.

"A reci mi kakva je hrana u tvojoj..., kako li se ono zove tvoja županija?"

"Dalmacija!", ponosno priskačem u pomoć.

"Dalmacija, da. Što vi jedete tamo?"

"Po tradiciji naša kuhinja je mediteranska; riba, morski plodovi, puno zelenog povrća, pasta, blagi mediteranski začini... No, to je samo u teoriji, vremena se mijenjaju, pa je danas generalno u praksi ribu zamijenila svinja, morske plodove teletina, a zeleno povrće krumpiri. Najdraža nam je janjetina s ražnja, a kad ne znamo što bi danas jeli onda je na meniju piletina."

"Super! Vjerujem da si probao naše meso, ali jesi li probao tradicionalnu argentinsku 'parrillu' (roštilj)? U subotu spremam 'asado', pozvan si."

Već na križanju ulica Carlos Antonio Lopez i Griveo osjetio sam miris slasnog pečenja. Imaginarni opojni val bijele boje dovukao me kao u crtanom filmu mačka Tommyja pred Hernanov kućni prag. Grlim svog prijatelja, a potom odlazim u dvorište i ostajem šokiram.

Pozdravljam deveteročlano društvo iza kojih se prži količina mesa koja bi doslovno nahranila omanje svatove u Slavoniji. A nas je zajedno samo 12; Hernan, njegovih devet prijatelja, njegova djevojka i ja. Nikad nisam vidio da netko ima tako veliki komin u svom dvorištu. Količina žerave od valjda nekoliko izgorenih stabala grijala je četiri ogromna metalna roštilja poredana u nizu, popunjena mesinom koja je skoro pa ispadala sa strana. Otopljena mast koja je cvrčala na visokoj temperaturi bila je Labuđe jezero za moje uši.

Nakon uvodne krigle piva i upoznavanja s društvom, Hernanova djevojka Marina poslužila nam je 'empanade'. Tek toliko da nešto prigrizemo prije nego li prva tura mesa bude gotova. Za one koji ne znaju, 'empanade' su tradicionalni zalogaj u cijeloj Latinskoj Americi, izgledaju kao mini calzone ali nešto mekšeg tijesta, a punjene mogu biti različitim nadjevima. Marina je napravila četiri vrste, s mesom i kuminom, sirom i šunkom, pilećim sufleom i miksanim povrćem. Valjalo je probati svaku i bilo se jako teško zaustaviti na tome.

Pečeni krumpiri, kuhani kukuruz, svježe rajčice, zelena salata i narezani luk, te 'Chimichurri' (umak od začinskog bilja i čilija) već su bili na stolu prije nego li je Hernan poslužio predjelo. Predjelo? Hmm... Svaka prava 'parrilla' započinje 'choripanom' (kobasica u svježe ispečenom mekanom pecivu) i 'marcillom' (krvavica). Prva tura mesa će ubrzo, a gosti nikad ne smiju biti gladni. Pored svog tog mesa kojeg vidim na roštilju nisam neki ljubitelj kobasica, ali eto, jedna plus jedna tek toliko da se piše u iskustvo. Iako nisam jeo cijeli dan, jer mi je tako naređeno, nakon 'empanada' i kobasica glad više nije postojala, a tek sad ide ono najbitnije.

"Krećemo pravilnim redoslijedom posluživanja", objašnjava mi naš domaćin. Slijedi 'asado de tira'! Ta ogromna goveđa rebra peku se u komadu, a 'parrillero' (griler majstor) nekoliko puta podizanjem i spuštanjem roštilja izmjenjuje jaču i laganiju temperaturu. Rezultat je ta savršena mekanost mesa, kažu mi prisutni. Delicioso! Maznuo sam dva komada..., nisam odolio. Nije prošlo ni 15 minuta a na stolu je već 'vacio' (odrezak od goveđeg butnog mišića), u svijetu poznat pod imenom 'flank steak'.

Kod nas se taj dio goveda upotrebljava za mljevenje te se od njega najčešće rade ćevapi, ali Argentinci ga peku cijelog onako u komadu i serviraju na tanke kriške. Uf! Onako srednje pečen, svijetlo crvene boje i jako, jako mekan. Topljivo u ustima! Komadi su tanki pa sam ih u sebe strpao nekoliko.

Nova stanka od samo 15 minuta i evo nam na stolu dvije vrste 'matambrea'. Fini dugi tanki dijelovi svinjske potrbušine, savršen u postotku mesa, masti i korice, reže se u trake i tako poslužuje. Uz klasičnu verziju, druga je 'matambre a la pizza', tj. na svinjetinu se stavlja pire od rajčice, mozzarella i origano. Zanimljivo je da je matambre naziv dobio spajanjem dvije riječi, 'matar' i 'hambre', što u prijevodu znači 'ubiti glad'. Prožvakao sam i progutao nekoliko finih trakica i naglo izdahnuo. Službeno sam pun, ne mogu više. Hernan se prosuo od smijeha. "Što je Hrvat? Ako sam u Argentini, ponašat ću se kao Argentinac, sjećaš se što si rekao?" Samo sam zakolutao očima.

Punih pola sata društvo je s nestrpljenjem čekalo kralja Argentine. Dame i gospodo, 'bife de chorizo'. Definitivno najfiniji komad mesa koji postoji na kugli zemaljskoj. Najcjenjeniji steakovi kakvi se poslužuju u najboljim hrvatskim restoranima zapravo su najveća prevara i samo jako loša imitacija ovog ogromnog komada koji je stajao na drvenoj dasci ispred mene. Obećao sam biti Argentinac i krenuo sam napadački, u petoj brzini, ali već na pola prebacio sam u drugu. Do mene je sjedila Carla, djevojka dječjeg rasta i sitne građe. Sa smiješkom je promatrala moje posrtanje i punila svoja usta mesom kojeg je prethodno umakala u krv koja se cijedila po tanjuru. Stavljam odmah ruku u vatru ako ta djevojka ima više od 50 kilograma. I dalje jede kao da sutra ne postoji, a na njenom licu nema grimase zasićenja. Djevojko, pa gdje ti stane? Ni sam ne znam kako sam stigao do kraja svog komada.

Hernanu je trebalo samo sedam minuta da posluži novo jelo. Piletina. Klasična grilana piletina. Ostao sam iznenađen jer nisam uspio zaključiti kako nakon svog onog mesa sad slijedi piletina. Objasnili su mi da je 'bife de chorizo' najzasitniji u prvom dijelu menija, stoga nakon njega treba ići nešto laganije poput piletine. Ma da, logično, nakon što je svatko razvalio pola krave i pola svinje, najbolje je sad oglodati i kokoš. Odlučio sam preskočiti turu uz obrazloženje da je to samo obična piletina s kojom nema smisla kvariti okus najboljeg komada mesa kojeg sam pojeo u životu. Prihvatili su i nisam bio jedini. Carla je bila u ovoj drugoj grupi koja se ipak zamastila batcima.

Polusatni razgovor o svemu i svačemu prekinulo je oduševljenje kada je na stolu stigao 'chivito', pečena kozletina. 'Chivito' može i ne mora biti dio menija 'asada', ali kako je naš domaćin rodom iz grada Mendoze, čiji je zaštitni znak upravo kozje meso, on nema drugog izbora. Kozlić ne smije biti stariji od godinu dana jer nakon toga specifičan okus kojeg toliko vole postaje drugačiji, a meso žilavije. Hernan me upozorio kako je za neke kozje meso prava poslastica dok je za druge pak običan smrad. Probao sam komadić i odustao naglasivši kako očito pripadam ovoj drugoj skupini. Lagao sam, okus je bio savršen ali jednostavno više nisam mogao zinuti. Nadao sam se kako će uslijediti malo duža pauza, ali naš domaćin nastavio je istim tempom.

"Vi ovako uvijek?", upitao sam začuđeno. 11 glava kimnulo je potvrdno. "Niste normalni! Koliko to žderete? Umrijet ćete od toliko mesine!", ispalio sam vidjevši na stolu 'pamplona de cedro'. Moja reakcija izazvala je histeričan smijeh. Ja se uopće nisam šalio. Svi su navalili na pileća prsa punjena šunkom i sirom, umotana u svinjsko crijevo. Komadi su izgledali identično kobasicama i to gigantskim. Djevojke su ih trpale u usta, a muškarci popadali sa stolaca. Naravno, jasno je i zašto. Izgledalo je i mirisalo rajski, ali sam opet naglasio kako je to piletina i kako nema smisla trošiti zube na to.

Uslijedilo je skoro sat vremena odmora dok na stol nije postavljen i posljednji zalogaj, čuveni 'cordero patagonico' (patagonijska janjetina). E da, koliko god moj želudac bio pun, za komad dobre janjetine se uvijek mora naći malo mjesta. I nije bila dobra. Bila je savršena! Do prije nekoliko sekundi bio sam bahati Hrvat koji je ponosno u neznanju isticao kako živi u zemlji najbolje janjetine na svijetu. No, tek onda kad čovjek proba savršenstvo počne poimati što je to zapravo prosječnost. Nerado opet spominjem Carlu, ali ta mala čupa zubima i dalje, i imam osjećaj da nikad neće stati.

Argentina je broj 1. izvoznik mesa u svijetu, a imaju ga toliko da opet ne mogu prodati sve. Upravo iz tog razloga meso je ovdje prava bagatela i upravo zbog toga ovo je jednostavno zemlja čistog hedonizma i prežderavanja. E pa tko voli, nek' izvoli.

>>Policija, gradske vlasti i država tome napokon moraju stati na kraj

>>Ući ovdje je bio zaista neopisiv osjećaj! Vremeplov, ali doslovno!