Male bebe ili kako ih stručno zovu novorođenčad (do mjesec dana starosti), odnosno dojenčad (do godinu dana) nisu samo genetski programirane za sisanje, spavanje i plakanje. One mogu i žele puno više od toga. Najviše one žele mamu i to mamu na raspolaganju 24 sata dnevno.
Mamu koja će biti u simbiozi s njima.
Sjetite se dokumentaraca u kojima žene «primitivnih» plemena nose po čitave dane u krpenoj poveski dijete naslonjeno na svoje grudi. Dijete i majka u stalnom su tjelesnom kontaktu i više su jedno nego li dva bića. U «civiliziranim» zemljama više se toliko ne nosimo, ali ne znači da se manje trebamo i volimo.
Majka empatijski zna što njena beba treba. Svaki plač u toj dobi nije samo znak gladi ili boli. Hranjenje se ne odvija po nekakvom rasporedu što su složili medicinari već po bebinom urođenom biološkom satu koji točno zna kada joj treba mlijeka. Svako hranjenje ima svoj početak i kraj: ni premalo ni previše, to beba može sama odrediti, štoperica tu nema što tražiti. Beba ne siše samo mlijeko, ona «pije» i sve majčine emocije kada ju hrani ili se na neki drugi način njome bavi. Sretna mama ima sretnu bebu.
Beba ne plače samo kad je gladna, mokra ili ju nešto boli, ona plače i kada joj nedostaje tjelesnog dodira, maženja, nošenja, pjevanja, majčinog nasmiješenog lica, glasa. Ona plače ili je apatična kada je mama depresivna. Zato neutješno rasplakane ili apatične bebe možda imaju tužne, zabrinute, nesretne majke. Tada pomažući mamama pomažemo bebama. Dječji psihijatar bit će možda potreban.
U avanturi najranijeg odrastanja sudjeluju na indirektni način i drugi članovi obitelji: bebin tata, starija djeca, bake, djedovi ..., ali suptilno i s majčinom dozvolom kada je beba u pitanju. Mama ima zadnju riječ! Istovremeno je dobro da pomažu majci oko svakodnevnih poslova koje je do rođenja djeteta majka možda obavljala (npr. poslovi u kućanstvu, kupovina ili sl.) tako da ona ima više vremena i mira da se posveti novorođenom djetetu, ali i svojoj starijoj djeci koja s ljubomorom i strepnjom gledaju na mamino bavljenje novorođenim bracom ili sekom.
Važno je da čitav sistem tj. obitelj nakon dolaska novorođenčeta i dalje dobro funkcionira. Iz takve dobre simbioze stvorit će se zdrava jezgra ličnosti djeteta – temelj na kojem će se graditi ličnost djeteta i kasnije odrasle osobe koja će na sebe i čitav svijet gledati pozitivno, s optimizmom i životnom radošću.