Naša stalna suradnica za vina i vinsku kulturu govori o vinarstvu danas u Hrvatskoj, o tome gdje smo u odnosu na ostatak Europe i na kojoj smo razini kvalitete. Marija Vukelić završila je obrazovanje “Od vinograda do stola” Agronomskog fakulteta u Zagrebu, zasluživši certifikat za zanimanje vinar/vinogradar; članica je Hrvatskog sommelier kluba te organizatorica većih i manjih vinskih događaja i kušanja. Također ima i certifikate vinske akademije WSET, a nedavno je pokrenula vinski časopis Vinske zvijezde pri čemu joj je pomogao i dugi staž u novinarstvu na nacionalnoj televiziji HTV. Ime časopisa dolazi od naslijeđenog projekta ocjenjivanja Vinske zvijezde. Pokrenuo ga je Večernjakov novinar Vito Andrić 2014., a Marija Vukelić njegova je voditeljica od 2018.
Gdje bismo Hrvatsku sada svrstali kad je o vinima riječ; jesmo li napredovali, koliko, u
kojim područjima?
Hrvatska je prelijepa, raznovrsna i – bogata vinska butikna zemlja. Što prije to shvatimo, lakše ćemo napredovati i brendirati se na svjetskoj vinskoj sceni kao malena zemlja velikih vina. Prema Zelenoj knjizi Agronomskog fakulteta u Zagrebu imamo oko 130 izvornih sorti grožđa, a bilo je ih je i više prije filoksere, velike bolesti vinove loze, prekretnice u povijesti vinogradarstva i vinarstva koja je potkraj 19. st. nastupila u nas i u svijetu. Vinograda je tada bilo puno više i nikada nam se ti hektari nisu vratili. Ipak, čini se da se trend sadnje vinograda polako vraća, uz nužni povratak mladih sa studija iz velikih gradova – u vinograde po cijeloj Hrvatskoj. Nove ideje, nova saznanja i istraživanja, nove tehnologije dovode se na teren, mladi stručnjaci, učeni enolozi uvode ih u aktualno vinogradarstvo i vinarstvo, poštujući i dalje tradiciju predaka – stvaraju novu vrijednost na vinskoj sceni. Lijepo se to vidi na otocima, koji su i najviše propatili smanjenjem hektara – a danas tamo mladi hrabro koračaju naprijed. Takav primjer vidi se na Visu, gdje mladi vole svoju izvornu vugavu i istražuju načine vinifikacije, ponosni na dugu tradiciju otoka, na kojemu su, prema nekim izvorima nađene čaše i vrčevi iz VI. stoljeća prije Krista. Na grčkom novcu, koji je bio kovan na otocima Hvaru i Visu, bio je otisnut grozd s lišćem, a na drugoj strani vrč s vinom. Vino s otoka Visa u Jadranskome moru kao “najbolje od svih vina” spominje se u Il. stoljeću prije Krista. Na Hvaru sve je popularnija izvorna bogdanuša, uz nju i prč i darnekuša, a Korčula se ponosi svojim grkom i pošipom. O plavcu malom ne moramo ni govoriti, on je uvijek prvi i najvažniji u Dalmaciji, i još uvijek – najveći po hektarima. Hrvatska vinska scena napredovala je puno zadnjih dvadesetak godina, od podizanja kakvoće obrade vinograda do vina u boci, jer bez dobroga grožđa nema ni dobroga vina. Nastavno na kvalitetu, počelo se više razmišljati o prodaji i marketingu. Sve je više promotivnih događaja na kojima ljudi kušajući uče o vinima.
Trendovi se u industriji pića stalno mijenjaju pa tako i u vinima. Kakva ćemo vina piti za primjerice pet godina, hoće li do promjena doći i prije?
Gledajući povijesno unatrag i citirajući Baudelairea koji je preporučio stalnu opijenost (ne samo vinom, nego i umjetnošću i krepošću) – nekada se puno više pilo. I bilo je više vremena za uživanje. Podsjeća nas na to i izreka hvarskog vinara Andre Tomića koji savjetuje da se “vino pije na ure, a ne na litre”. U tom smjeru idu današnji trendovi – prema lakšim, manje alkoholnim vinima koja se mogu pijuckati po cijeli dan, a da ne budu naporna i teška, a katkad – i opasna za zdravlje. Prije dvanaestak godina, kada sam bila u organizaciji prvoga festivala ružičastih vina i donijela iz Francuske prijedlog i ideju o promociji vina ružičaste boje, jedva je pedesetak vinara proizvodilo rosé. Danas se čini da nema vinarije bez barem jednog roséa. Prije sedam godina, na 1. Salonu pjenušavih vina u Zagrebu koji smo održali u suradnji sa slovenskim partnerima, bilo je više slovenskih nego hrvatskih pjenušavih vina. Sada gotovo svaka druga vinarija ima pjenušavo vino, ne nužno za prodaju, ali barem za dobrodošlicu u kušaonici. Ružičasta i pjenušava vina redovito nemaju visoke alkohole, ali treba pripaziti – može nas zavarati boja, osjet slatkoće, mjehurići – i lako nastanu problemi. Zaključno, mislim da će u budućnosti biti sve popularnije izvorne sorte, ponos vinogradarstva naše zemlje – s naglaskom na vina s nižim alkoholima (a svjetska tržišta već osvajaju i bezalkoholna vina!). S obzirom na klimatske promjene i porast temperature, sve će se teže proizvoditi lagana vina: naime, tako grožđe brže dozrijeva, dobiva slatkoću (time povećava alkohole) i gubi kiselost (svježinu). Na jakom suncu treba dobro procijeniti trenutak berbe za napraviti lagana vina, a na visokim temperaturama – najviše se piju upravo ta lagana vina. Paradoks i izazov kojemu će trebati nekako doskočiti!
Dva se područja čine posebno zanimljivima, a to su istočna Hrvatska i Plešivica, odakle sada dolaze doista vrhunska vina. Što se ondje promijenilo, zašto se kvaliteta tako poboljšala?
Plešivica i cijela Bregovita Hrvatska oduvijek su imale najviše međunarodnih sorti grožđa, među prvima su se okretale Zapadu, novitetima, pratile svjetske trendove, upijale znanja, posebice na području pjenušavih vina, ali i odležanih moćnih chardonnaya, pinota, rizlinga. Plešivica se među prvima (uz Istru) upustila u istraživanje bijelih maceriranih vina – popularnih jantarnih ili narančastih vina. To je vodeća vinska regija po kvaliteti već dulji niz godina. Istočna Hrvatska svoj je vinski put morala nakratko zaustaviti zbog Domovinskog rata i taj zastoj dugo se osjetio. Povratak na vinsku scenu, među širu publiku, trajao je dulje nego drugdje. Ali ljepota i prkos vinograda Istočne Hrvatske, na plodnim tlima ostataka Panonskog mora, uz moćni Dunav – oduvijek se se opirali svim nedaćama, Slavonija i Podunavlje vratili su se na vinsku pozornicu jači nego ikad. Tu je ponajprije graševina, slavonska mezimica, ljepotica, uglađena dama i prpošna djevojka – sorta koju ne možeš ne voljeti – od pjenušaca preko zelenih, svježih i mladih, zatim odležanih, jantarnih do slatkih tj.predikatnih vina – kasnih, izbornih, ledenih berbi. Kvaliteta se nije naglo popravila – ona je oduvijek ondje, samo je bila malo prikrivena, zaboravljena. U Slavoniji su promociji kvalitete i vidljivosti vinske scene najviše pridonijeli projekti regionalnih pa i lokalnih turističkih zajednica. Sjećam se, prije 10 godina, na događaju Erdut Wine & bike i na osječkoj Večeri Vina i umjetnosti bilo je ugodno šetuckati, kušati vina, razgovarati s vinarima u krugu stotinjak ljudi. Na tim događanjima 2024. posjetitelji se broje u tisućama. Dodatno, mnoge Turističke zajednice educiraju vinare i ugostitelje, organiziraju studijska putovanja u svjetski poznate vinske regije, ulažu u znanje; vode pametnu politiku s medijima, gdje se, uz klasično novinarstvo daje dosta prostora blogerskoj sceni i promociji na društvenim mrežama što dovodi do nove, mlade publike. To je veliki posao koji je zahtijevao (i dalje zahtijeva) promišljenu strategiju i strpljenje. I rezultati su tu! Chapeau.
Čini se kako još moramo raditi na priznanju hrvatske vinske kulture, i dalje se čini da nas ne priznaju kao vinsku zemlju. Što bi točno trebalo napraviti?
Prije svega moramo raditi na svojoj vinskoj edukaciji i kulturi, a onda na priznanju drugih. Najprije sebi moramo osvijestiti gdje smo i što imamo, educirati Hrvate o povezanosti vina s kulturom, civilizacijom, gastronomijom i sve to skupa predstaviti kao cjelinu. Ispričati priču o hrvatskim vinima da ostane dugo u uspomeni, mentalnoj i osjetilnoj. Mi jesmo vinska zemlja, mnogima neotkriven dragulj – a pitanje jest - moramo li se svima i otkriti? S druge strane, bez obzira na male količine (o kojima se uvijek nekako s tugom govori) - važno je pokazati da nas ima na svjetskoj vinskoj karti. Tu ključnu ulogu imaju domaći, regionalni i svjetski festivali i ocjenjivanja vina, na kojima se hrvatska vina predstvaljaju stručnoj publici i dobivaju važna priznanja - time se glas o kvaliteti prenosi dalje. Da bismo bili priznati kao vinska zemlja, treba nam dugoročna strategija u smjeru “male zemlje velikih vina”, kako nadležnih ministarstava, institucija, udruženja – tako i samih vinara pojedinačno. Strategija u kojoj se npr. 5 godina organizira odlazak na neki svjetski vinski festival, popraćen radionicama, edukacijama i sl., a onda slijedi analiza rezultata pa nastavak strategije ili mijenjanje! Kada budemo zadovoljni sami sobom, u našoj zemlji, lakše će nas prepoznati i na svjetskoj sceni.
Radi li država dovoljno, jesmo li ulaskom u EU u tom smislu napredovali?
Ulaskom u EU apsolutno smo napredovali. Nestankom granica, osim fizičkih prepreka nestale su i mnoge druge. Mnogi su novi putovi otvoreni, postali su prohodniji, a psotali smo svjesni mogućnosti korištenja novca iz EU fondova, ali ne dovoljno. I na tom polju nedostaje edukacije. Neki “mali” vinar, koji želi pokušati ostvariti financijsku pomoć kako bi unaprijedio proizvodnju, ne zna sam popuniti formulare. A čujem od vinara da imaju problema s detaljima koji su nejasni, možda i suvišni u aplikacijama koje bi trebale biti put k napretku. Smatram da je nužno ponuditi stručnu pomoć resornog ministarstva.
Nedavno je počeo izlaziti časopis Vinske zvijezde. Zašto ste se odlučili izdavati ga, imamo li dovoljno publike za takvu publikaciju, žele li ljudi samo piti vina ili ipak žele o njima nešto i naučiti?
Digitalni vinski časopis Vinske zvijezde pokazao se kao prirodni nastavak projekta ocjenjivanja koji traje i ima svoju reputaciju i važnost od 2014., kada ga je pokrenuo vaš novinar Vitomir Andrić. Tada je ocjenjivanje bilo zamišljeno kao potrošački putokaz, a danas je osim toga i važan pokazatelj kvalitete vina i napretka vinarstva na hrvatskoj vinskoj sceni. Časopis ima svoju publiku jer je vinska scena u Hrvatskoj narasla, ne samo u proizvodnji nego i u konzumaciji i interesu šire javnosti za vina. Dodatni benefit časopisa jest inovativnost na digitalnoj platformi issuu, što omogućava distribuciju i promociju putem modernih alata i tehnologija (poveznice na internetsku prodaju, na kupnje ulaznica, na video prezentacije vinograda i događanja idr.). Sadržaji su privlačni, informativni i edukativni te mogu zadovoljiti sve kategorije vinskih ljubitelja, bilo da su početnici ili stručnjaci. Ako smo neki sadržaj saželi ili previdjeli, uvijek postoji poveznica na kojoj se može saznati više o temi. Suradnici su stručni u svojim područjima – od novinara, sommeliera, predavača, vinskih pisaca do stalne ekipe – našeg uredništva. Načini promocije sadržaja su moderni i zanimljivi mladima koji većinu vremena provode na pametnim telefonima. Iznimno sam ponosna na prvi hrvatski vinski strip, poznatog karikaturista Stiva Cinika i tekstopisca Davora Šišmanovića u kojemu na popularan način educiramo o hrvatskim vinskim sortama. Dodatno i zaključno, časopis je besplatan i lako dostupan svima. Meni je veliki izazov i veseli me svaki novi broj. Čitajte nas na poveznici i procijenite sami!