Sveti gral. Legenda koja stoljećima intrigirala, koja je pokretala vojske i oblikovala niz teorija o tome što je Gral i što bi on trebao biti. Je li to mitski kalež ili krv Svete obitelji, odnosno nasljedna loza koja svoje porijeklo vuče od Isusa, a time još i dalje u povijest. Prvo spominjanje Grala zabilježeno je 1190. godine. Francuski pisac Chretien de Troyes govori o njemu u “Parsifalu”. Ono što posebno intrigira jest što se Sveti Gral, iako bi po logici stvari trebao biti smatran svojevrsnim temeljnim “dokumentom” kršćanstva, u ranim kršćanskim spisima, pa ni u Novom zavjetu, uopće ne spominje. Po kasnije nastaloj službenoj crkvenoj verziji Gral je kalež iz kojeg je Isus pio na posljednjoj večeri. Nakon raspeća krv iz Isusovih rana skupljana je u taj kalež, a to je učinio Josip iz Arimateje. On je poslije Gral prenio čak do Engleske gdje je, u bijegu od neprijatelja, u Glastonburyju osnovano prvu kršćansku crkvu. Taj je lokalitet u predaji poznat i kao posljednje počivalište kralja Artura.
Nisu izlazili iz hrama
Uz Gral se vežu i templari koji su došli u Svetu Zemlju, po službenoj verziji, štititi brojne hodočasnike. Ništa tu ne bi bilo sporno da templara u to vrijeme nije bilo samo devet i da gotovo manijakalno prvih godina nisu uopće izlazili iz prostora Solomonova hrama. Nikad nije postalo jasno što su tamo i pronašli, ali ono što je nedvojbeno jest da su po povratku u Francusku templari postali “moćan, bogat i utjecajan red”. Je li sve to dolazilo od Grala? Ni nakon sloma templara nije postalo jasnije što je izvor te moći niti je li ona prenesena na nekog drugog ili je u tajnosti spašena nakon krvavog obračuna i progona ovog viteškog reda. No kroz koprenu stoljeća ustrajno se počela probijati i teorija da je Gral zapravo nasljedna Isusova loza, točnije krv nasljednika, djece koju je imao s Marijom Magdalenom koja je bila njegova zakonita žena. Ona se pak, bježeći iz Svete zemlje, spasila na jugu Francuske, čuvajući time i nasljedno pravo na upravljanje kršćanskom crkvom. Naravno, te su priče izazivale pravu uzbunu u službenim crkvenim krugovima koji su svoje “nasljedno pravo” na upravljanje kršćanstvom temeljili na liniji koja je vodila od Petra, na kojem je Isus obećao izgraditi svoju crkvu.
No Gral nije samo kršćanski privilegij. Njegovom mistikom nadahnjivala se i keltska mitologija, a moderne teorije zavjere dovode je, naravno, i u vezu s posjetom izvanzemaljaca. Stoljećima se i sam pojam Grala teško objašnjavao. Dok su neki tvrdili da u poznatim europskim jezicima etimološki ne postoji sinonim za Gral, drugi tvrde da dolazi od latinskog gradale ili gratalis, što vodi do klasičnog latinskog termina za jelo.
Uz Chretiena, autora Parsifala, spominje se i Wolfram von Eschenbach koji je “dovršio” spomenuto djelo, pozivajući se pri tome na “nekog provansalskog trubadura”. Dalje se pjesma poput požara širila onodobnom Europom, prenosili su je trubaduri, stvarajući zamršen kaleidoskop izmaštanih i stvarnih stvari. No što je sve Gral i što on može i mora biti nije ni danas posve jasno. Je li to doista kalež iz kojeg je pio Isus i u koji je skupljana njegova krv? U nekim arturijanskim legendama spominje se i kao kamen, ali i kao mjesto gdje se čuvaju relikvije.
Isusova loza
U novije vrijeme se, kako smo već rekli, porijeklo imenice Gral izvodi iz SANG REAL, što bi značilo kraljevska krv čime bi se potpuno ostvarilo shvaćanje o Isusovoj lozi koja se protegla do Europe, a vuče podrijetlo izravno iz Davidove loze. Dodatni zamah tim teorijama daje i činjenica da se u legendama o Gralu uočljivo izbjegava spominjanje službene crkve pa ispada da najveću kršćansku relikviju, vezanu uz samog Isusa, nikada u rukama nije imala, a time ni čuvala službena Crkva, već su o se njoj uvijek brinuli posve neovisni čuvari, koji su, doduše, bili iznimno bliski Isusu, ali ne i onom krilu koje je tvrdilo da vuče apostolski legitimitet svog upravljanja. Bez obzira na to je li Gral stvarni predmet kojim su se služili Isus ili njemu bliski, je li to šifra kojom tajanstveni Sionski priorij čuva spominjanu kraljevsku krv koja je svoje zakonite nasljednike našla u merovinškoj kraljevskoj lozi ili je Gral tek maštoviti dio ranosrednjovjekovne trubadurske tradicije, nije toliko bitno s aspekta vječne atraktivnosti ove teme.
Neki će ga tražiti u katedrali sv. Lorenza u Genovi, drugi u katedrali u Valenciji, treći u konkretnom Glastonburyju ili mitskom Avalonu. Pisat će se knjige, snimati filmovi, oko Grala će se razviti cijela industrija pa ispada da u naše vrijeme Gral postaje kalež, a cilj je slijevanje profita i materijalno bogaćenje pojedinaca, a ne duhovni cilj koji izaziva da se postane boljim. Koliko se god suprotstavljali stavovi i vodile žučne rasprave potraga za Gralom se, dakle, nastavlja i u ovo naše, netrubadursko vrijeme. Možda čovječanstvo i treba imati jedan takav tajanstven i nedokučiv cilj čiji se smisao postojanja i mora tražiti u činjenici da nikada neće biti pronađen.