"Svoga sina ne želim viđati po parkovima i birtijama"

Što biste sve učinili da vam netko brani vidjeti dijete? Biste li u svojoj muci napisali knjigu, istupili u medije, otišli na kraj svijeta? Sve je to učinio Kruno Čudina, 31-godišnji Zagrepčanin, koji duboko pati za sinom kojega je posljednji put vidio u prosincu prošle godine. I pritom četiri godine vodi bitku s administracijom i predrasudama.

Tata "na mjestu"

Krunina kalvarija počela je nakon razvoda 2006. godine, kada je dijete, prema uobičajenoj praksi, pripalo majci. Ocjena centra za socijalnu skrb bila je posve u Kruninu korist: da ima sve uvjete da može viđati svoje, tada dvogodišnje dijete, da je roditelj "na mjestu". No, susreti sa sinom spali su na kratke, za Krunu vrlo bolne susrete na ulici, jer iz njemu nepoznatih razloga dijete ne smije odvesti u svoj dom.

– U početku sam ga viđao jednom tjedno, no otkako je počeo sudski proces, donesena je mjera viđanja "od kavane do kavane", po ulicama i parkovima. Ne mogu dopustiti da se tata pojavljuje kao nekakav klošar s ulice, koji dolazi i odlazi. Pod cijenu da uopće ne vidim sina, odlučio sam se povući i čekati na pravednu sudsku presudu. No, pauze između dva ročišta budu i po godinu i pol dana, pa za mene to znači još jedno ljeto bez sina. Potpuno sam nemoćan, prolazim kroz proces nalik kafkijanskom – priznaje Kruno.

Svoju bol i frustraciju u konačnici je pretočio u roman “Nije bilo dovoljno” (u izdanju Naklade Ljevak), kojim progovara o onemogućenoj očinskoj ljubavi, odvojenosti od djeteta, uobičajenoj praksi društva i socijalnih instrumenata prema kojima je majka uvijek u prednosti, sposobna donositi odluke bez obzira na preporuke socijalnih i inih, zapravo nemoćnih službi. I time otvorio često prešućivano pitanje: koliko je ispravno vjerovati da je samo majčinska ljubav biološki uvjetovana, dok je ona očinska naučena?

Praktičnost nije ljubav

– Ono što se nalazi u papirima, u toj gomili papira, u tim nalazima, nimalo ne oslikava istinu koju vrlo dobro znaju jedino sudionici tih nemilih događaja. Ni jedna donesena mjera, ni jedna presuda neće na pravi i kvalitetan način utjecati da život tog djeteta bude bolji. To funkcionira samo na površini. I tu se gubi pravo na emociju koju dijete mora imati od oba roditelja – kaže Kruno.

– Uopće nije sporno da ću i ja djetetu promijeniti pelene, nahraniti ga, kao i majka. To je pitanje praktičnosti, no to je jedino što sud regulira. Danas se predstavlja da je ta praktičnost ljubav, a to nije istina – kaže Kruno koji se, osim s tromim sustavom, susreo i s nerazumijevanjem djetetove majke.

– Preko institucija se ne može puno toga riješiti ako je druga strana neosjetljiva. Ako ljudi između sebe ne mogu postići dogovor kao ljudi – kaže Kruno koji, nesporazumima usprkos, o majci svog djeteta govori s puno lijepih i biranih riječi.

– Nikog ne želim prozivati, oboje smo radili greške. Smatram da smo roditelji na mjestu i žalosno je da imamo problem zbog kojeg ispašta dijete. Sve i da to hoću, ne bih ni znao osjetiti nikakvu mržnju ni zamjeranje jer mržnja može odvesti u još goru emotivnu situacija za mene i ljude oko mene. Uvijek ću biti tu za svoje dijete, ali sada više ništa nije u mojim rukama. Moja priča je samo jedna strana medalje, ali kako ući u trag istini? Sigurno ne u pratnji policije ili socijalnih radnika s kojima bih trebao dolaziti po dječaka od šest godina. Kako li se on tada osjeća...

Svačija priča

Sin Vere Čudine, poznate vidovnjakinje koja se i sama okušala u pisanju, ne strahuje od poveznica s majkom jer "ona ima nešto za reći i ja imam nešto za reći".

– Problem koji iznosim ne tiče samo mene, i moja knjiga nije pokušaj da nešto učinim za "svoj slučaj", to se tiče svih nas. Moja priča je svačija priča. Želio sam poručiti da bivši partneri, ali i institucije, moraju misliti na dijete – poručuje Kruno, koji živi na relaciji Zagreb – Beirut –Teheran.

Na dalekim destinacijama bavi se poslovnim savjetovanjem i sanja kako će na putovanja jednom povesti i sina.

– Što god mi izgubili, ljubav nam ne mogu uzeti – poručuje Kruno Čudina.