Tek poslije 30. poslušale srce, ostavile muža i otišle sa ženom

Američka udruga psihologa odnedavno govori o “kasnijem procvatu lezbijstva” kako bi skrenula pozornost na porast broja žena koje pronalaze svoju novu seksualnu orijentaciju poslije tridesete. Njihova studija na najboljem je putu da u ropotarnicu povijesti otjera uvriježeno razmišljanje da je seksualni identitet zapisan u genetskoj slici i da se nužno pojavljuje u ranijoj dobi.

Trauma za obitelj

U 21. stoljeću, tvrde američki psiholozi, to izgleda ovako: nakon što odrade sve što od njih zahtijeva društvo, nakon što završe fakultete i udaju se ili steknu značajna iskustva u vezama s muškarcima, mnoge žene počinju osjećati da imaju više podrške od istog spola i da se jednostavno bolje razumiju sa ženama. Posljedice tog osjećaja mogu biti dramatične: neke od njih potiskivat će svoje osjećaje, što može završiti intimnom traumom, ili pak traumu mogu doživjeti njezini najmiliji, suprug i djeca, odluči li svoje osjećaje slijediti. Britanski Daily Mail ovoj je temi posvetio značajan prostor, donoseći ispovijesti dviju žena koje su zbog novopronađene ljubavi napustile svoje obitelji, a spominju se i primjeri poznatih “kasnijih” lezbijki poput Cynthije Nixon, popularne Mirande iz “Seksa i grada”.

Nikad nije kasno

Prati li Hrvatska ovaj trend koji uzima sve više maha? Iva Žegura, psihologinja s Psihijatrijske klinike Vrapče koja već deset godina radi s gay populacijom, odgovara potvrdno.
– Primijetila sam da nam se u posljednjih godinu, dvije u savjetovalište obraća sve veći broj osoba srednje i starije dobi – kaže psihologinja koju taj trend nimalo ne iznenađuje. Naime, o toj se tematici počelo glasnije govoriti, a ohrabrujuće zvuči i to što danas postoji sve više savjetovališta u koja se ljudi sa svojim dvojbama mogu obratiti.

Prema njezinim spoznajama, jedan od deset Hrvata homoseksualne je orijentacije.
– Novo istraživanje zorno pokazuje da nikad nije kasno. Najbolnije je živjeti lažni život, to je najveća pogreška koju možemo napraviti i sebi i drugima – zaključuje psihologinja Iva Žegura.