Tenisice su moja strast

Kako ste se počeli baviti glumom? Koji su bili vaši prvi glumački koraci? 

– Još kao mala znala sam s prijateljicom iz zgrade priređivati susjedima – “predstave”. To je obično bilo na ulazu u zgradu, tako da su svi susjedi, htjeli oni to ili ne, vidjeli naše prikaze. Naravno, sve smo to naplaćivale! (smijeh) No moja prava ljubav prema glumi razvija se u osmom razredu osnovne škole, kada se u meni po prvi put javlja ideja da bih se time htjela baviti do kraja svog života. Ipak, sve do svoje 19. godine nisam bila sigurna je li to samo hir ili ozbiljna životna želja. 

Sudjelovali ste i u različitim radionicama za djecu, kao i u lutkarskim predstavama. Je li teže raditi s djecom ili glumiti u seriji? 

– S djecom je najteže i najljepše raditi, sve zavisi o tome kako vas prihvate. Kod djece nema muljanja, ona vam jasno daju do znanja što misle o vama i vašem radu. Kod snimanja nemate odmah reakciju od publike, a to je u neku ruku teže, meni barem. Kad igram u kazalištu – publika mi daje jasno do znanja je li dobro ili ne, suosjećaju li ili ne. 

S kim se iz glumačkog svijeta najbolje slažete? S kim biste još voljeli raditi? 

– Jedva čekam dan kad budem radila projekte sa svojim kolegama s Akademije. Ipak smo mi puno toga zajedno prošli i poznajemo se na jedan poseban način i baš zato bih voljela s njima raditi. 

Od treće godine Akademije nam je san bio da radimo zajedničku predstavu, koju ćemo sami napraviti, urediti i aranžirati. Nadam se da jednog dana stvarno i hoćemo, samo se moramo okupiti i pokrenuti. 

Najbolje godine nastavljaju sa snimanjem, a priznali ste kako niste obožavateljica sapunica. Kako ste se snašli u tom formatu? 

– Osjećam se dobro na snimanju, svaki dan je nešto novo. Radi se o dramskoj obiteljskoj seriji koja je osvojila publiku i po formatu se uvelike razlikuje od sapunica na koje su gledatelji navikli. Ljudi se uz serije opuštaju nakon napornog dana na poslu, a mi smo tu da ih zabavimo, nasmijemo, ponekad i rasplačemo. Zapravo je to najvažnije, nema veze koji je format, važno je da dopiremo do ljudi, a rezultati Najboljih godina pokazuju da je to doista tako. 

Kako izgleda jedan radni dan na snimanju Najboljih godina? 

– Za mene, svaki dan je drukčiji i nikad ne znam kako će izgledati. Ponekad imam za snimiti samo jednu ili dvije scene, a ponekad sam od jutra do mraka na snimanju. Ponekad snimanje ide ko po loju, a ponekad iskrsnu neke nepredvidive situacije i snimanje se otegne. Mi dosta ovismo o prirodi i vremenu tako da, ako nam ono ne ide na ruku, znamo svašta proći i doživjeti. Najteže je ujutro, većini nam treba malo da dođemo k sebi, no kad uhvatimo ritam, krene nam svima jako dobro. Često se događa da snimiš jednu ili dvije scene ujutro, pa imaš pauzu od par sati dok ne dođe na red tvoja sljedeća scena. Zato se glumci moraju naoružati strpljenjem, prihvatiti da je čekanje sastavni dio ovog posla i probati iskoristiti to vrijeme najbolje moguće (najčešće se to vrijeme koristi za odmor). Sve u svemu, postoje dani kad sam po cijele dane na snimanju, a postoje i oni lakši kad sam već u 9 ujutro gotova i imam cijeli dan za iskoristiti. 

U čemu se najbolje osjećate? Čega imate najviše u ormaru? Postoji li nešto u modi što biste nazvali svojom strašću? 

– Najbolje se osjećam u tom nekom “casual” izdanju. Najčešće su to traperice, majica, i tenisice. Ne patim ni za čime u modi, zapravo, moda me uopće ne zanima. S modom se susrećem samo u trgovinama, kad je nešto “in” zanima me samo da li meni dobro stoji i da li se dobro osjećam u tome – to je sve. Mislim da su tenisice moja strast, ne cipele – nego baš tenisice. No, to je valjda ta ženska potreba za cipelama, samo je kod mene izražena u malo sportskijem izdanju. 

Postoji li nešto čime niste zadovoljni u svom izgledu? Bavite li se sportom? Kako pazite na liniju? Smatrate li da vam je, kao glumici, izgled jedna od bitnijih prednosti? 

– Ima dana kad volim svoje tijelo, a ima i dana kad bih sve na sebi mijenjala. Definitivno se bolje osjećam u svojoj koži otkako sam počela vježbati i otkako sam u svoje dane ubacila različite načine kretanja – bilo to duga vožnja biciklom, trčanje, plivanje ili, jednostavno, hodanje. Mislim da je to najvažnije. Volim jesti, i volim sve jesti, tako da kod mene dijete ne uspijevaju – samo kretanje i vježbanje. Kod glumaca tijelo je instrument i važno je kakvo je. Ali mislim da je važnije da je to tijelo spremno, aktivno, razgibano, a ne da je samo vanjština savršena poput modela. 

Sjećate li se nekog svog modnog gafa? Postoji li nešto što nikada ne biste odjenuli i u čemu se ne osjećate ugodno? 

– Nekome je vjerojatno što god da ja obučem – modni gaf. 

Šalim se, ali ne, ne sjećam se takvih događaja. Gledam da je moja odjeća za mene dobra i da se ja u tome dobro osjećam, da se ne moram stalno popravljati ili razmišljati kako u tome izgledam i da li mi dobro stoji. Često sam na biciklu pa to dosta ograničava moj izbor odjeće; zbog toga ćete me češće vidjeti u hlačama, tajicama, kratkim hlačicama, a manje u kratkim suknjama. Ne postoji neki komad odjeće za koji mogu reći da ne bih nikad obukla, ali znam da se ne osjećam dobro u haljinama i suknjama koje privlače puno pozornosti, koje puno otkrivaju i slično.