Za nacionalno homogenu i malu zemlju, hrvatska kulturna raznolikost istraživačima zadaje puno slatkih briga. Pjesme se u Dalmaciji pjevaju posve drukčije nego u Međimurju, drugačiji je okus slavonskog kulena od istarskih delicija, no kulturna posebnost pojedinih hrvatskih krajeva možda nigdje ne dolazi do izražaja kao u narodnoj nošnji. Upravo je nedavna izložba Hrvatsko-američkog društva (HAD) podsjetila na jedan element narodne nošnje Like koji svom kraju daje toliku prepoznatljivost i koji tradiciji daje potrebnu težinu. Riječ je o ličkoj kapi, crveno-crnom pokrivalu za glavu posebnog kroja, vjerojatno najprepoznatljivijem vizualnom simbolu hrvatskog kraja, danas više poznatog po iseljavanju i gospodarskom stagniranju.
Crveno-crnu ličku kapu, koju zovu još i crvenkapa, tradicionalno su nosili muškarci, no dok se još otprilike do Domovinskog rata mogla vidjeti na glavi starijih ljudi i u posebnim prilikama, danas je u potpunosti iščeznula s ličkih ulica i polja te uspomenu na nju čuvaju samo specijalizirane udruge koje ličku kapu izrađuju i danas. Zbog toga je njihov posao toliko važan.
HAD je postavio izložbu o ličkoj kapi najprije početkom listopada u zagrebačkom Etnografskom muzeju, a zatim je preseljena u gospićko Pučko otvoreno učilište. Osim ličke kape, u fokusu je izložbe bila i indijanska kapa basket hat, i to prema tradiciji HAD-a, kojem je jedan od ciljeva povezivanje hrvatske kulture s američkom, a često i indijanskom. Posljednjih 14 godina HAD blisko surađuje s američkim organizacijama koje čuvaju uspomenu upravo na indijansku kulturu.
Marina Ljubišić, predsjednica glavnog odbora HAD-a, objašnjava nam zašto se društvo u kojem radi odlučilo u istoj izložbi predstaviti ličku i indijansku kapu.
– Obje su vrste pokrivala za glavu autohtone, a to što se i danas izrađuju originalnom tehnikom prema povijesnim predlošcima upućuje na postojanje svijesti o njihovoj vrijednosti i značenju za očuvanje identiteta. Sličnost je i u složenosti izrade, za koje su potrebna znanja i o materijalu, tehnikama vezenja odnosno pletenja i vještina izrade. Osim materijala, razlikuju se po tome što ličku kapu nose muškarci a kalifornijski ‘košarasti’ šešir gotovo isključivo žene – objašnjava Ljubišić i dodaje da je izložba “Tradicijska oglavlja lička kapa i Basket Hat” dodatno potaknula interes za uključivanje u izradu ličkog simbola.
Predsjednik HAD-a Dragan Kukavica rekao nam je da društvo koje vodi poseban naglasak stavlja na opisivanje indijanske kulture kako bi se o toj zajednici razbili stereotipi.
– To je dio tamošnje kulture koji je manje poznat Hrvatima. I same američke organizacije s kojima surađujemo žele da se što više govori o “autohtonim Amerikancima” i zbog grijeha koji povijesno osjećaju prema njima – govori nam Kukavica.
Važnost dužine resa
HAD je zadovoljan reakcijama na svoj koncept.
– Posjećenost izložbe, kao i zanimanje medija za nju, potvrdilo nam je da kvalitetan odnos prema vlastitoj tradiciji i predstavljanje kultura drugih naroda potiču na suradnju. Time se promiče dijalog među kulturama te se razmjenjuju primjeri dobre prakse očuvanja baštine. Usto se i stvaraju nove forme i proizvodi prilagođeni današnjem društvu, čime se potiče poduzetništvo – nastavila je Ljubišić.
Zanimljivo je pritom da se interes za ličku kapu može primijetiti i u drugim segmentima. Folklorni bend Ličke drvosječe snimio je još početkom ovog desetljeća pjesmu “Lička kapo” o tom pokrivalu za glavu čije je dvije verzije na YouTubeu pogledalo ukupno gotovo milijun ljudi. Isto su tako ravnateljica Muzeja Like Tatjana Kolak i predsjednica udruge Gačanka Dragica Rogić objavile knjigu upravo o ličkoj kapi koju, unatoč tomu što je prvi put izašla prije šest godina, zbog velikog interesa i dalje predstavljaju po hrvatskim gradovima.
Upravo nam je Tatjana Kolak objasnila okolnosti u kojima je nastala lička kapa:
– Lička kapa izvorišno pripada širem dinarskom kulturnom krugu. U njoj nalazimo elemente i vojnih odora s obzirom na to da je Lika dio Vojne krajine, od kraja 17. st. kada su njezini dijelovi (Lika, Krbava, Ličko Pounje) oslobođeni od Osmanlija. Novonaseljeno stanovništvo dobiva zemlju i ima obvezu osiguranja granice pa se vodilo motom “seljak i vojnik u jednoj osobi” – opisala nam je situaciju u kojoj je nastalo znamenito pokrivalo za glavu.
Ravnateljica Muzeja Like opisuje nam i povijesni razvoj crvenkape.
– Na grafikama 19. stoljeća pronalaze se jednostavne kape, često samo crvene boje. Od kraja 19. i početkom 20. stoljeća, nalazimo fotografije, na primjer Radivoja Simonovića na kojoj se, premda je riječ o crno-bijeloj fotografiji, mogu uočiti i pojedini elementi veza na kapama, kao i blago stožasto uzdignuti dno kape – kaže Kolak.
Kapa je tijekom 20. stoljeća polako izlazila iz mode, a tako se i mijenjao njezin izgled. Ranije je imala šiljato ili stožasto dno, a zatim je svedena na industrijski ogoljenu kapu ravnog dna bez ikakvih ukrasa. Već sredinom 20. stoljeća nije se više nosila na ulicama, a tek se na misama ili na sajmišnim danima mogla vidjeti na glavama starijih muškaraca do kasnog 20. stoljeća.
Video - Premijer Plenković u Vukovaru o kulturnoj baštini
U Muzeju Like zato je dio muzejskog postava i rekonstrukcija ličke tradicijske arhitekture 19. stoljeća u kojem se nalazi stalni postav kojem je namjera rekonstruirati način života tog vremena. Jedan je od najvažnijih simbola tog vremena i lička kapa.
Danas ličku kapu izrađuju i zatim prodaju specijalizirane radionice ili pak udruge, poput spomenute Gačanke. U povijesti je kapa nosila i konkretne poruke:
– Možda je to najbolje sažeo Mijo Zdunić u Ličkom kalendaru za 1934. “da baš na glavama našim nosimo crvenkape, da bi nam crvenkape bile i znak i poticaj da u glavi nosimo misao o našoj krvi i skrb za našu krv.” Kapu prati i priča o važnosti dužine resa kao sociološkoj kategoriji, zatim u nematerijalnoj baštini, poput pjesama, doskočica ili zagonetki, a u predaji je nalazimo kao materijaliziranu legendu povijesnog događaja – Bitke na Krbavskom polju 1493. godine: ravno dno – ravna Krbava; odnos crvene i crne boje – sukob dobra i zla; povezane dvostruke spirale na obodu – prikaz ratnika u boju te rese – suze (tuga) za poginulima – objašnjava Kolak čija knjiga, u koautorstvu s Dragicom Rogić, sadrži i upute o načinu izrade ličke kape, motiva i veza.
Marina Ljubišić iz Hrvatsko-američkog društva posebno naglašava da se zainteresirati posjetitelje izložbe može suvremenim pristupom. To je HAD i napravio kada ju je postavio u Zagrebu i Gospiću.
– Željeli smo edukativnom interpretacijom građe omogućiti aktivno sudjelovanje svakog posjetitelja i zainteresirati ga za podrobnije istraživanje teme, prisutnost predavanjima, projekciji dokumentarnog filma i radionicama. Izložene ličke kape moglo se uzeti u ruke, staviti ih na glavu i detaljno pogledati od kojih su materijala i kako su slojevito šivane i ukrašene vezom – rekla je ona te naglasila da je dio izložbe vezan za indijansku kulturu.
Umijeće pletenja
– Basket hat je bio predstavljen materijalom od kojeg se “košarasti” šeširi izrađuju, a grubost izloženog vrbina pruća naglasila je koliko je potrebno znanja o raznim vrstama trava i njihovom prirodnim bojama te vremena i umijeća da se prirede za pletenje – smatra Ljubišić.
Kapu i Srbi i Hrvati u Lici smatraju dijelom svoje kulture te ju oba naroda nazivaju jednako – ličkom kapom. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, oko 85 posto stanovništva te pokrajine čine Hrvati, a gotovo 14 posto Srbi. No, iako je kapa omiljena kao iskaz povezanosti s tradicijom, vrlo se teško može očekivati da će se ona u budućnosti revitalizirati i ponovno postati dio muške mode.
– Lička kapa kao tradicijsko pokrivalo nema budućnost, ali mogu nastati inačice prilagođene sadašnjem vremenu, pa je to jedan oblik očuvanja baštine. Ona neće nestati sve dok bude onih koji će pričati priču o njoj i onih koji će svojim nesebičnim i predanim djelovanjem u brojnim društvima promovirati tradiciju i običaje. A na stručnim, znanstvenim i obrazovnim je institucijama da im u tome pomognu. Ne bojim se da će Hrvatska zaboraviti – zaključuje Kolak.