Picok sim, picok tam. Kamo god se okreneš-picok. Pijetao je zaštitini znak kraja. Na majicama domaćih, u imenima hotela, restorana, ma kamo god da pogledaš, eto ti pijetla. Picoka.
-Da imamo ljepšeg, njega bismo poslali, a ovako sam vas dočekao ja - kaže u šali Željko Kožarić (66) ispred Starog grada, utvrde iz 14. stoljeća. On je glavni tip u mjestu. Žac - Kapetan Grada. Prvi čovjek obrane od Turaka.
- Iznad mene nema nikoga tu u Đurđevcu, samo ja i dragi Bog.
Otkad čuvate od Turaka?
- A još od 16. stoljeća, teško mi se sad sjetit točnog datuma, tko će sve to popamtiti - govori kapetan kojem je zadatak čuvati najistočniju utvrdu Europe.
Gostu sve, susjedu ništ
Jesu li kad Turci uspjeli osvojiti?
- Nikad, nemaju šanse. Pa vidi, imam kuburu, sablju i kapetansku kapu sa zečjim krznom. Imam i mobitel, ako treba zvati u pomoć - šalu tjera Kožarić.
Sljedećeg će petka, točno za tjedan dana, imati glavnu rolu u 52. Picokijadi. Kapetanski mandat ima još od početka 80-ih.
Može li se živjeti od kapetanske plaće?
- Dečkima vojnicima treba runde okretati, skupocjen je to hobi. Mogao sam, sad već u penziji, igrati golf. Ili u ribičiju. Ali, ne. Ja hoću biti kapetan. I kažem, lova brzo ode. Penzija, ne mirovina. Jer, ja sam u penziji... Da sam u mirovini, sjedio bih samo doma. A pun sam posla.
Koliko vas je ljudi vidjelo kao kapetana u 40 godina koliko ste frontmen, glavni lik Picokijade?
- Možda i milijun.
A što ste radili prije mirovine?
- Prije penzije? A što nisam? Bio sam skladištar i radnik, studirao sam informatiku, imali smo nekad u Varaždinu na faksu sobu s jednim kompjutorom. Pa zaštitu na radu, u tvornici obuće, u Ini... Evo jedne anegdote iz doba kada sam bio na radiju. Bio je 1. travnja, smišljali smo smicalice. I naši su susjedi nasjeli!
Što ste im podvalili?
- Čitao sam vijesti i u jednom trenutku, kad su krenuli oglasi, rekao: "Odlukom Općinskog vijeća odlučeno je da će se izgraditi novi Stari grad. Traže se radnici". Pazi, novi Stari grad... I mislili mi, ljudi su shvatili štos. Međutim, nakon sat vremena, a bila su to vremena kada su rijetki po selima našeg kraja imali kod kuće telefone, počeli oni dolaziti na radio. Jedan, drugi, peti... I kažu: "Evo, mi smo se došli prijaviti na posao za izgradnju!" Bilo je onih koji su došli i rekli: "Čujemo da gradite novi Stari grad, možemo li mi dobiti stare cigle? Iz 13. su stoljeća, ali bit će još dobre".
Kakvi su Podravci kao domaćini?
- Mi?! Divni! Ma mi ćemo cijelo ljeto šparati da nekome damo. Vele u kraju: "Glancal bu kožu, sam da doktoru odnese". Kažu da smo mi Podravci škrti. Ali vanjskom gostu, evo vama, sve bismo dali.
A prvom susjedu?- Njemu ništ! Veli jedna naša poslovica "Dok dojdete, donesite. Dok idete, ostavite". Ima i još jedna važna stvar. Tri podravske laži. Prva: "Posudi mi, sutra ti vrnem". Druga: "Svleči se, niš ti nebo". Treća: "Popijemo još jedne i idemo doma..." - poentira genijalni kapetan Starog grada.
Picasso, Dali, Chagall, Da Vinci
U muzeju u utvrdi izložbe kao da ste u - Berlinu. U najmanju ruku. - Imali smo Pabla Picassa, Marca Chagalla, Salvadora Dalija, a sad nam u rujnu stiže i Leonardo!
Di Caprio?
- Haha. Ne. Leonardo da Vinci - smije se prva žena muzeja Edita Janković Hapavel.
Otkud djela najvećih svjetskih autora u malenom gradu poput Đurđevca? Tu vas je svega nekoliko tisuća stanovnika...
- Trudimo se! Bili smo na izložbi u Lendavi i vidjeli da su oni imali Picassa. I rekli smo da idemo probati, što nas košta... Javili smo se njemačkom kolekcionaru u Bamberg i on nas je pitao gdje je Đurđevac. Objasnili smo mu tko smo i što smo, a oduševilo ga je što će izložba biti u srednjovjekovnoj utvrdi. I tako je počelo... - ponosno kaže šefica muzeja.
Ove su izložbe mogli vidjeti posjetitelji Dubrovnika, Zadra, Rovinja... Ali briljantno je što se to može i ovdje, na manje od dva sata vožnje od Zagreba. Leo je sljedeći, stiže u rujnu.
- Inače, Ivan Lacković Croata naš je zaštitni znak, on je iz Batinske, mjesta tu u neposrednoj blizini. Može se i pješke...
Za šlag izleta ostaju - deve. Đurđevac, uz otok Susak, naš je jedini kraj s pijeskom. Štoviše, ovdje je hrvatska Sahara. Podravski pijesci. I deve.
- Snimao se tu neki dokumentarac i pitao je kamerman: "Pa kako to, imate pustinju, a nemate deve?" I nakon toga dao nam je ideju. Moramo nabaviti deve! Evo, tu su već četiri godine - kaže Hrvoje Gregurić (42), timaritelj deva.
- Zovu me šaptač devama. Eto. Inače, imamo ljubavni trokut.
Kakav?
- Tomica je najstarija deva. I on nije sporan. Mlađahni Romeo, on je nestašan. Njega voli deva Đurđa. A Romeo, kakav je, on je zaljubljen u devu Dinu. A ona je Đurđina mama. No, da ne idem u detalje, komplicirana je ljubavna situacija. Izuzetno! Ostalo je tu u Đurđevcu sve na mjestu. Idila! Jedino taj ljubavnik Romeo...
Samo da ti ga malo umocim, hahahahaha...