Trogir - Ovamo se dolazi zbog povijesti

U Trogir sam uletio kao grlom u jagode i odmah se raspitao za hotel Trogir, gdje sam odlučio prespavati. Kako je stari grad na otoku spojen s kopnom vrlo prometnim mostom, stao sam na velikom parkiralištu s desne strane gdje je stajao natpis: 1/2 h parking 6 kn! Uzimam parkirališnu kartu, ostavljam auto na suncu i sakrijem se pod suncobran prvog štanda koji je nudio sijaset plastičnih igračaka kineske kvalitete. Zovem broj recepcije:

Ne ide bez vodiča

– Halo? Ja sam vaš gost. Recite mi kako da dođem do vas i je li mi je u sklopu cijene hotela uključeno parkiranje – pitam.

– Morate prijeći most i stanite pred stupićem koji se elektronički spušta i podiže. Zatim opet nazovite da spustimo stupić, krenite dalje polako kroz pješačku zonu i vidjet ćete hotel. Nedaleko je i vaše parkiralište u hladu! – odgovara ljubazni glas, pretpostavljam, gospođe u svojim kasnim četrdesetima.

Ulazim u auto koji pokazuje da je temperatura unutar putničke kabine +39, slijedim instrukcije i eto me u simpatičnom malom hotelu u sklopu kojeg je terasa s restoranom. Nakon tuša ležim u klimatiziranoj sobi i razmišljam o gradu. Za Trogir je karakteristično da nije klasično turističko odmorište u koje gosti dolaze radi sunca i mora, već radi upoznavanja s njegovom povijesnom i kulturnom baštinom. Čim sam došao k sebi, uputio sam se u obilazak. Ulazak u sakralne objekte otkriva neke manje i više poznate detalje iz povijesti i vrlo brzo shvaćam da je to grad koji je najbolje posjetiti uz stručno vodstvo turističkog vodiča. Naruku mi ne ide što je sezona u jeku pa je i gužva neopisiva. Tražim turistički infocentar, ali uvijek završavam u nekoj od brojnih privatnih agencija. Svima, naime, na ulazu piše identičan znak "Tourist info". Odlučujem se priključiti grupi Nijemaca i švercam se u gratis turi pod vodstvom turističkog vodiča koji se znojio još više od mene. Puno tog sam saznao, toliko da sam, zadivljen onim što sam doznao, odlučio ohladiti te nove spoznaje u moru i drugi put u istom danu uskrsnuti iz polumrtvih.

Pitam lokalne prodavače na štandovima gdje se okupati, a oni mi se jadaju kako nije sezona baš nešto, kako turisti ne kupuju kineske originale igračaka i hrvatske kopije znamenitosti grada, kako Talijani traže popust kad kupe dvije razglednice za 6 kuna, kako... Odlučujem ipak pitati turiste. Gospođa Herta iz Frankfurta upućuje me na otok Čiovo. Tamo se, prema njezinu, kupaju turisti koji dođu posjetiti Trogir. Herta je vesela, nosi mali elegantni suncobran i uživa. Nju ne zanima to što su Trogir osnovali grčki kolonisti s otoka Visa u III st. pr. Krista, što je grad smatran najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim artefaktom u centralnoj Europi pa ne spada u kategoriju turista iz mojih predrasuda. Herta je na godišnjem. Troši tamo gdje želi i koliko želi. Kaže mi da joj smeta to što je gotovo nemoguće naći riblji restoran koji ne nudi ćevape, kobasice i janjetinu u svom meniju, što joj jako smeta. Ne voli kad joj se miješaju mirisi ribe i mesa. Zahvaljujem joj na pažnji, odobravam stav te se vraćam po auto.

Kako je stari grad Trogir spojen mostom s kopnom, tako je i Čiovo spojeno mostom sa starim gradom. Na jednoj od prvih plaža bacam se u more. Za taj jedinstveni doživljaj našeg plavog Jadrana neki su gosti u stanju putovati autima dan i noć, a nama je tu pred nosom. Ulaz na plažu stoji 10 kuna. Čini mi se u redu. Mislim, ipak ih netko mora čistiti i održavati.

Zašto se ne bismo cjenkali

Dok plutam poput luftića, razmišljam kako domaći nisu u pravu kad se žale. Zašto bi netko kupovao plastiku na štandovima, zašto se ne bi cjenkao? Ja to uredno radim u inozemstvu i često dobijem popust.

Ne razmišljaju naši ljudi da ti turisti ipak troše, da plaćaju benzin, cestarine, aviokarte, ručkove i večere, smještaj u hotelima ili privatnim apartmanima. Čini mi se da bi htjeli da gost dođe, uplati tjedan dana, zatim kupi plastičnu igračku i odmah ode kući. Ili još bolje, da uplati tjedan dana odmora, uopće se ne pojavi, a mi mu iz zahvalnosti pošaljemo igračku na kućnu adresu!