More i sunce. Plus vrlo dobar hotel za pristojnu cijenu. Tko je po ovo došao u Tučepe, onda je došao na svoje. Mjesto koje je više od ostalih na Jadranu u potpunosti profilirano u rang četiri zvjezdice zaista ne nudi loša hotelska iznenađenja.
Jednaku sigurnost nude i plaže, lijepe kao i sve ostale na makarskoj rivijeri. O suncu neću jer sam ovih dana negdje čuo da je Hrvatska svrstana u kategoriju ‘nesigurnih ljetnih vremenskih uvjeta’. Uostalom i meni se još pliva i izležava na plaži s koktelom u rukama, cvikama na nosu i pogledom prema tuđoj mladosti jer je moja vlastita negdje po putu zauvijek iščezla.
Rekli bismo da je ovo raj, oaza. Hm? Možda, ali zašto se meni još od prvog trenutka kada sam se spustio tih nekoliko kilometara južnije od Makarske pred očima vrti naslov ovog teksta ‘Jesu li Tučepi zapravo porezna, a ne prirodna oaza?’
Divljak s kukuruzima
Hajdemo iz početka. Dakle, može li mi netko objasniti gdje je prijavljen onaj jedan divljak koji po plaži prodaje kukuruze? Nemojte pomisliti da imam nešto protiv kukuruza, ali još uvijek mi ne ide u glavu kako je moguće da je čovjek koji ih prodaje spreman toliko pobjesniti zbog usmjerenog fotoaparata (u rukama djeteta) da je sljedeći korak ovog ludila isključivo fizički obračun. Na sreću, tu smo scenu uspješno izbjegli, a relativnu nam utjehu nudi i činjenica da će uskoro kraj ljeta pa će se ovaj lik moći bez ustezanja mlatiti oko svoje planinske kućice tamo negdje daleko od Tučepa.
Utjehu tražim i pronalazim u beach baru Michigan. Odlično mjesto i po danu i po noći. Zapravo najbolje što ovo mjesto uopće nudi. Tako smiren nastavljam bez zloće kad začujem: “Stolnjaci, ‘ajmo žene, stolnjaci ovde, kupiš jedan dobi’š tabletić’”. Ma ti mene je...
U stoljetnoj šumi borova i pinija koja se spušta do plaže, uz rub tirkiznog mora, pokraj uglancanih hotela, evo i njih. Urliču svoju ponudu, znoje se pod teretom iste koju su natakarile po torbama i samima sebi. Stolnjak, plastični ili vezen, s ružama na svakom njegovu kutu i jednom najvećom u sredini - Tučepi 2011. Autohtoni kineski proizvod koji je putujući preko prigradskih zagrebačkih naselja doputovao do Dalmacije ne bi li njezine strane goste obrazovao o višestoljetnoj prisutnosti hrvatskog čovjeka i kulture na ovih prostorima.
Pitanje je dakle usmjereno lokalnoj policiji, a ne ovim sirotim Romkinjama. Zašto dakle do 20. kolovoza svakog ljeta ostajete bez blokova za pisanje prometnih kazni, a ovoj sramoti okrećete leđa? Znate dečki u plavom, tijekom sezone ovdje se i vi bavite turizmom. Čuvate ga ili maltretirate.
Hotel Jadran domaći
Što ću, bježim prema plaži. Sve tamo do legendarnog hotela Jadran koji su gradili Rankovićevi uznici, a razvalili divljaci koji su došli s ratom koji je vodio u demokraciju. Čak ga je u međuvremenu kupio i neki Rus koji je valjda i sam mislio u njemu prodavati kič, poput onih stolnjaka. Srećom, čujem da se vratio u ruke domaćeg čovjeka koji zna što će s njim. Ovo vam pišem jer je riječ o hotelu na čarobnoj poziciji i bogate tradicije, pa mi je zapravo žao njegove bolne sudbine. Sad mi je ipak već muka. Odoh u centar. Prostora za parkiranje po 10 kuna ima, wirelessa za konektiranje u neki drugi svijet nešto manje. Srećom pivo je hladno. Lokali i restorani poredani, onako tipično, jedan uz drugi. Šteta što su sve privatne kuće koje ih okružuju mnogo ljepše uređene od njih, ali dobro, neću sada opet prigovarati. Nešto brzo s nogu i krećem dalje. Nemojte mi sada i vi reći da pretjerujem. Meni je, naime, liječnik rekao da po ovakvim vrućinama moram unositi puno tekućine u organizam. OK, nije precizirao koje, pa se igram.
Prolazim pored jedne lijepe cure koja na stolu uz plažu masira jednu drugu lijepu curu. Fotografiram bočno, ispod ruke, kako me naučio Vrana. Ne bi valjalo ispasti perverznjakom. I onda tučepski hit, po mome osobnom izboru. Još jedna cura, gledana mojim očima također lijepa, onako barokno, pozira umjetniku koji je pokušava naslikati. Vani plus 32, ona se znoji, ali stoički ne miče ni trepavicama, a on ne uspijeva baš ni u jednom slikarskom elementu. Došlo mi je da joj viknem neka bježi odavde. Srećom, Makarska je stvarno blizu.
A to je to legendarno prebacivanje državnih zaposlenika---- To nije u našoj nadležnosti gospodine---.---- Morate ici u drugi ured na kraju grada---.--- Ja tu ništa nemogu.--- itd... Zato znate naplaćivati nenormalne kazne vlastitim gradjanima.