Turska, Egipat ili Tunis nisu ni blijeda kopija ponude Jadrana

Tajni reporter Turističke patrole za vas je ovo ljeto obišao trideset turističkih gradova na obali Jadrana. Taj reporter sam ja, Boris Veličan, putopisac koji zadnjih trinaest godina putuje svijetom i bilježi svoje doživljaje, kako u putopisnim TV i novinskim reportažama tako i u knjigama. U tih trinaest godina štošta sam doživio, od toga da sam spavao kraj ceste, do toga da sam gostovao u rezidencijama čije mi zvjezdice nisu stale na prste jedne ruke. Osim toga, kao kredibilitet, istaknuo bih činjenicu da sam otac šestogodišnjeg djeteta pa mi je vrlo dobro poznat i aspekt te vrste ljetovanja – provođenje godišnjeg odmora u krugu najuže obitelji.

Zadatak koji je bio ispred mene nije bio nimalo lak. Većinu mjesta koje sam posjetio na ovoj patroli već sam prije posjetio, ali iz drugih razloga. Doći u ista mjesta, ali s drukčijom vizurom i potrebama, bio je velik izazov. Pogotovo što sam na put krenuo s predrasudama, poput one da smo dosta loša i skupa turistička destinacija, da smo miljama daleko od turističkog raja i poželjne destinacije, kako se to reklamiralo na CNN-u sloganom "Croatia – Mediterranean as it once was!" (Hrvatska – Mediteran kakav je nekad bio!). Odmah, u startu, želim vam reći da je Hrvatska kao turistička destinacija barem tri koplja iznad konkurencije. Jeftini aranžmani koji vas vode u Tursku, Egipat ili Tunis nisu ni blijeda kopija naše obalne ponude. Navedene zemlje uglavnom nude nekoliko turističkih resorta (obično dobro opremljeni hotelski kompleksi), dok je ostatak zemlje propao kao što su kod nas propali mali trgovački objekti zbog navale velikih trgovačkih lanaca. Najveća razlika u našoj ponudi upravo je u tome da turist u Tunisu, primjerice, za desetak dana može vidjeti sve što zemlja pruža, a kod nas za isto vrijeme taj isti turist jedva razgleda mjesto koje je posjetio i bogatu ponudu dodatnog sadržaja u neposrednoj okolici.

Hoteli gubitnici

Što se cijena tiče, tu sam naišao na najveće negodovanje domaćih turista. Pizze u prosjeku od 50 kuna i pivo od pola litre koje nerijetko stoji od 25 do 30 kuna zasigurno ne odgovaraju hrvatskoj potrošačkoj košarici. Tom matematikom četveročlana obitelj mora izdvojiti oko 300 kuna za ne tako atraktivnu večeru na terasi s pogledom na more. Kad se tome dodaju troškovi goriva i cestarina te iznimno skupih trajektnih linija, ispada da prosječna hrvatska obitelj mora izdvojiti jednu do dvije plaće za boravak od desetak dana na moru. Jedan je to od ključnih razloga zašto je apartmanski smještaj u kombinaciji s hranom iz trgovačkih centara toliko ojačao, a hotelski i ugostiteljski smještaj pretrpio velike gubitke u ovoj sezoni. S druge strane, strancima smo, prema mojoj anketi, i dalje vrlo povoljna destinacija. Na cijenu piva od 30 kuna za pola litre, većina ih odgovara da toliko stoji u prosjeku pivo od 0,3 l u birtiji kraj njihova doma. A tamo nema tako lijepih plaža i tako lijepih djevojaka. Da ne govorim o Skandinavcima kod kojih pivo stoji od 80 do 100 kuna. Za njih smo i dalje raj na zemlji. S jedne strane razumijem domaće ugostitelje koji su se interesno "prilagodili" strancima, s druge razumijem svu radničku djecu koja ne shvaćaju zašto ih njihovi roditelji ne vode svaki dan na večeru kad već čitavu godinu rade u firmama kao konji i dolaze doma satima nakon što oni izađu iz dnevnog boravka u vrtićima i školama.

Generalno, primijetio bih da je Dalmacija 20 do čak 30 posto skuplja od Primorja i Istre, da je odlazak na dalmatinske otoke poprilično skup i da mnogi koji su komentirali moje reportaže očito nisu dobro informirani jer sam se uistinu potrudio da dobijem najbolje informacije koje sam mogao. Sjećam se da je netko komentirao za Šibenik kako ne podnosi kad netko neupućen komentira njegov ili njezin grad. Bila je riječ o ideji da se naprave skale za gornji grad.

Bio sam upozoren da je već u planu gradnja žičare u te svrhe. Ovim putem tog dušobrižnika ili dušobrižnicu obavještavam da je taj projekt propao jer iz konzervatorsko-arhitektonskih razloga to nije moguće. Cijenim to što su ljudi koji žive u tim gradovima uistinu ponosni na svoja rodna mjesta čak i kad neke stvari nisu baš onakve kakve bi trebale biti. Nadalje, moje su zamjerke isključivo na ljubaznost u nekim gradovima (Trogir, Umag) i na nedostupnost interneta u hotelima s tri zvjezdice. Također, neki hoteli s tri zvjezdice nemaju klima-uređaje. Jedan, u Malom Lošinju, umjesto toga ima ventilator. E, sad, koja je razlika?

Najgora kava

Kad u okolišu ima puno komaraca, klima-uređaj ih neće spriječiti da vas kolju po noći. Ventilator hoće! Uz standardnu patrolu, radio sam i svoju ocjenu najlošije kave poslužene u sklopu švedskog stola hotela s tri zvjezdice. Najgora je u hotelu "Odisej" na Mljetu, drugo mjesto dijele Mali Lošinj i Poreč. Uistinu mi nije jasno kako uspijevaju proizvesti "crnački znoj" u tim termosicama!