Bila je rana jesen 1928. kada su u Velo Grablje, seoce desetak kilometara udaljeno od grada Hvara, stigla dvojica splitskih entuzijasta, profesor Antun Bradanović i agronom Frano Tabain, koji će stići upomoć mještanima nakon što im je filoksera poharala vinograde. Stiglo je na predavanje puno svijeta, pa netremice slušalo o dotad nepoznatoj biljci, nešto ranije pristigloj iz Francuske, ali iste će se noći razići s mišlju da su uzalud bacili svoje dragocjeno vrijeme. Samo se jedan čovjek vratio kući ozaren, pa će baciti šešir u zrak i povikati: “Djeco, od sutra sadimo levandu!” Bio je to Bartul Tomičić, koji će preko noći postati predmet sprdnje cijeloga sela pa će sa tri sadnice u ruci pješačiti prema sat vremena udaljenoj periferiji, daleko od podsmijeha mještana. Nešto kasnije, iz škrte zemlje proklijalo je, ispostavit će se, pravo malo blago.
– Kada je 1933. ženio kćer, prodao je ulje dobiveno iz lavande, zaradio 300 tadašnjih kuna i platio miraz. Tada je podsmijeh naglo prestao – priča Bartul Tomičić, unuk i imenjak pionira uzgoja lavande i proizvodnje ulja od lavandina na Hvaru, kojem treba zahvaliti što se Hvar ubrzo, i tako do današnjih dana, “presvukao” u ljubičastu boju.
– Jer, kad su shvatili potencijal lavande, uskoro se cijelo selo bacilo na sadnju i gospodarski preporodilo. Tijekom 50-ih i 60-ih, Velo Grablje postaje selo milijunaša. Ljudi su od otkupa lavande kupovali stanove i kuće, pola kuća u gradu Hvaru sagrađeno je od tog novca – prisjeća se Bartul, dok brzim korakom grabi prema destileriji svog djeda koja je i danas “živa”.
Čuvajući tradiciju dugu gotovo stoljeće, i on već više od 40 godina “kuha” lavandu u destileriji u istim postrojenjima kao i njegov djed. Na žalost, danas je jedini.
– Najprije su nas koncem 60-ih zatirale komunističke vlasti kojima se to bogaćenje nije dopalo, pa su obezvrijedile otkup i srušile cijenu lavande. Uslijedilo je iseljavanje mladih, a ostatke nasada lavande uništili su požari posljednjih godina – žali se Bartulov susjed i prijatelj Ivo Zaninović.
U selu u kojem su živjele stotine duša, kaže, danas je tek sedmero žitelja, a tek rijetki entuzijasti poput onih udruženih u udrugu Pjover nastoje očuvati identitet sela pa već petu godinu ovdje održavaju Festival lavande.
A putnici namjernici imaju što i vidjeti: crkvicu sv. Vida, lijepo sačuvani primjerak starohrvatske arhitekture 9.-12. stoljeća, i župnu crkvu sv. Kuzme i Damjana podignutu 1886. na mjestu prijašnje iz 16. stoljeća, jednu od najljepših seoskih crkava u Hvarskoj biskupiji. No, nije li već spomen na kolijevku lavande dovoljna preporuka turistima?