U dvorištu obiteljske kuće u našičkoj Radićevoj ulici, u hladu, četiri stolca, a na stolu čaše sa sokom.
– Sjedni ti, idem ja po udava – kaže moj domaćin.
– Mmmm... molim?! Po udava?! – zamuckujem. Vlasnik kuće već je nestao iza vrata. A ono što je izrekao nisam želio čuti. “Sjedni, idem ja po udava”, rečenica je to koju uši odbijaju.
– Nikako! Ne, ne... Nemojte... Neka se odmara – govorim brzo.
Izviruje on iza vrata, gledam u ruke. Nema zmije.
– Imaš pravo, neka se odmara. Mnoge to veseli, žele se slikati s njime. Pa sam te mislio razveseliti.
Tigar Aron je jako škakljiv
Miro Bizik (72) ima privatnu zbirku divljih životinja. U njegovu dvorištu živi pet tigrova. Pet! Mike Tyson imao je jednog. A Miro ih ima pet. I crnog jaguara. Oko nas je oko četri stotine simpatičnih životinja. Plus udav.
Tko vam je najdraži?
– Pa supruga – odgovara Miro sa smiješkom.
A tigrovi?
– Tigar Aron je jako škakljiv – nastavlja sa šalama.
Pričamo viceve, smijemo se. Za stolom je i Srećko Perković, prvi čovjek turizma Našica.
– Tražim medvjeda pa sam Srećku ponudio mjesto. On je ovako krupniji tip... – zafrkava ga. Slavonci su, tu je često veselo.
– Lani dođe k meni umirovljenik iz Đakova. I stane pred Tarzanov kavez. To je naš majmun. I počeo Tarzana zafrkavati. Približio se kavezu pa ga imitirao. Pokazivao majmunu zube. A Tarzan zamahnuo rukom te mu iz usta izvukao gebis!
Spretan je Tarzan, primjećujem.
– Ma uzme ti naočale, fotoaparat. Nego, dođe taj čovjek do mene i veli: “Kod vas je moj gebis”. Kakav gebis?, pitam. Kad mi je objasnio, ja k Tarzanu, uzmem zubalo s poda, operem ga malo pod vodom i dam čovjeku, a on ga brzo strpa u usta, pozdravi i ode.
Odakle ljubav prema divljim životinjama?
– Kad sam imao osam godina, našao sam ranjenog kopca pa ga donio kući. Zatim je stigla lisica.... I eto, danas, više od 50 godina kasnije, tu su i tigrovi...
Sjedamo u automobil i put centra. Na terasi hotela Park sjedi Ero. Zna ga cijeli grad.
– Jedini sam taksist u gradu. Ostali su odustali. Nije to lagan posao... Uostalom, prvi sam imao mobitel u gradu. Ogroman. Bio je to satelitski telefon, nije tad bilo ni roaminga. A kad je moj otac vidio da telefon zvoni u automobilu, nije od šoka pola sata mogao govoriti. Bilo je to tada čudo, skuplje i od automobila! A i onda, prije 25 godina, ja sam vozio taksi. Odgojio troje djece, završili su škole, a ja i dalje radim. Sve u automobilu. I evo, nedavno se i sin Slavko (21) uključio u posao – kaže Zdravko Mihalj Ero (55).
Kako izgleda radni dan jedinog taksista u gradu?
– Oko pet ujutro vozim putnike na željeznički kolodvor, na Podravku express. Pa oko šest umirovljenike na vađenje krvi. Oko sedam klince koji žive u okolnim mjestima tu u školu... Prva kava je tek negdje oko devet ujutro, ovdje na terasi hotela, tu je naš dnevni boravak. A od tri do pet ujutro vozim mlade, ako je vikend.
Kako je živjeti četvrt stoljeća u taksiju? Što ste naučili.
– Shvatio sam da nema sretnih ljudi. Ima realiziranih i manje realiziranih. Upoznaš sve profile ljudi, čuješ sve moguće probleme, podružiš se. Ali, prvo je pravilo – razgovor s mušterijom počinje ako osoba prva počne razgovarati. Inače, ne želim remetiti mir.
Za stol sjeda i slikar Tihomir Maroević. Dobio je od grada nagradu za životno djelo. Generacijama je u gradu predavao likovni.
– Učili su likovni kod mene mnogi iz Našica, danas su mnogi ugledni kirurzi, profesori, pravnici... A u šali sam im rekao, kad sam dobivao nagradu za životno djelo, a bila je riječ o pet tisuća kuna, da bi nagradu za životno djelo bilo dobro dobivati barem svakih par mjeseci!
Koliko vam je danas godina?
– Osam! Ljepše zvuči nego da kažeš puni broj. Osam i nulu. Znaš, za par dana bit će točno 50 godina koliko sam u Našicama. S Raba sam, rođen u Rijeci. Ali, cijeli život sam ovdje. Više sam naslikao slavonskih motiva nego mora i zvonika u Rabu. Specijalizirao sam se za Slavoniju! Crtao sam najčešće vedute, gradske motive, tržnicu... Život.
Pokazuje na slike u hotelu. Gosti, dok doručkuju, gledaju njegove radove.
Japanci ludi za Našicama
Prvi čovjek turizma Srećko Perković dodaje:
– Pa Japanci su ludi za Našicama. Dolaze pijanisti Tomohiro Adachi, Joko Nishi... Njima je stvar prestiža doći k nama!
Taksist Ero naručuje još jednu mineralnu, pa kaže:
– U gradu nas je osam tisuća, a koliko nas ima, znamo se svi. Baš svi. A imamo infrastrukturu za 50 tisuća ljudi. Bolnicu, srednju školu, glazbenu školu, svi su nam trgovački lanci došli, ma tu ima što god hoćeš! Gospodska smo sredina, sve što malom čovjeku treba, mi imamo! Najvažnije, imamo obitelj Pejačević. Oni nas okružuju. Njihova priča je oko nas, a dvorac kraj nas. A što ćeš turistu bolje ponuditi od ljudske priče. Pa od nje nema bolje...
>>'Ovdje su Dunav prelazili mamuti. Zašto turiste ne bi privukli tom pričom?'