U kući živim s gušterima, 
paucima i dvije mlade 
žene. Pivo dijelimo na troje, 
čokoladu jedemo danima

Uganda, država od 44 milijuna stanovnika u istočnoj Africi, jedna je od najsiromašnijih zemalja svijeta, a koja je u isto vrijeme jedna od pet zemalja svijeta koje skrbe za najviše izbjeglica na svom teritoriju. U Ugandi je utočište, sigurnost i zaštitu našlo više od milijun i dvjesto tisuća ljudi.

Što radim u ovoj zemlji? Ovamo sam poslan na dva mjeseca kako bih pomogao kolegicama i kolegama u Isusovačkoj službi za izbjeglice, JRS-u, u misiji praćenja, služenja i zagovaranja osoba koje su pred progonom morale napustiti svoje domove.

Silovali su mi sestre

Želio bih početi ovo javljanje dijeljenjem iskustva dvoje izbjeglica koje sam susreo. Njihove životne priče, kao i priče stotina tisuća izbjeglica, doista su vrlo teške, traumatične. Zastrašujuće je bilo slušati ispovijest jednog dečka od svega 16 godina dok mi je govorio o strašnim iskustvima koja su on i njegova obitelj proživljavali zadnjih godina života u svojoj domovini: prijetnje, zastrašivanja, silovanja njegovih sestara... Nakon nekog vremena odlučili su sve napustiti i pobjeći – više nisu mogli izdržati. Govorio je sve to vrlo mirno i staloženo, kao kad mi govorimo što smo jutros doručkovali. Nakon što je podijelila svoje izbjegličko iskustvo, druga osoba rekla je: “Hvala što želite čuti moju priču. Činjenica da imam priliku nekome izreći svoju životnu priču čini me na neki način čovjekom.” Evo što znači i koliko je važno da imamo vremena za druge: samo ih poslušati već je jako puno, a kamoli ako dopustimo da nas njihova životna priča dotakne i mijenja.

Ja, muzungu i mundu (riječi koje znače “bijelac” na svahili i madi jeziku), ugandskim imenom Tiko (pojednostavio sam svoje ime kako se ekipa ovdje ne bi morala boriti s izgovorom), već mjesec dana živim na sjeveru Ugande. Trudim se biti otvoren za sve što susrećem i doživljavam, trudim se dopustiti si da me to mijenja.

Postoji jedna jača dimenzija života ovdje koju svakodnevno susrećem, a koja stvarno utječe na mene. Riječ je o činjenici da se ovdje živi na vrlo jednostavan pa i siromašan način. Na vrlo konkretan način to se na primjer vidi u tome da tek 39 posto stanovništva Ugande ima pristup pitkoj vodi, a tek 26 posto pristup električnoj energiji. Pa čak i kad postoji pristup struji kao što ga imam u kući u kojoj stanujem ili u uredu JRS-a, struje svako malo nestaje. U uredu imamo generator pa njega palimo kako bismo mogli funkcionirati zbog interneta, računala, kopirke. U kući nemamo generator. To onda znači da vikendom gotovo cijeli dan struje nema, a svaki treći dan budimo se bez struje.

Još jedan primjer vezan je uz kišnu sezonu: neki dan padala je cijelu noć jača kiša. Krov nam je na više mjesta promočio. Važno je naglasiti da ovdje govorimo o kućama suvremenog tipa. Velika većina ljudi pak živi u tradicionalnim kućicama okrugle forme gdje se krov radi od posebne vrste trave. Vodu ljudi donose sa zajedničkih pumpi, kanalizacija ne postoji kao ni ostala infrastruktura poput asfaltirane ceste ili odvoza smeća. Nema stroja za pranje rublja pa svoju robu perem na ruke.

Živeći tim životnim stilom čovjek se, pod uvjetom da je tome otvoren, na to i navikne. Ja osobno to promatram i trudim se živjeti u skladu sa zavjetom siromaštva koji sam kao redovnik isusovac dao Bogu: da se manje pouzdam u svoje snage ili materijalne mogućnosti, a više u Njegovu ljubav i snagu. Riječ je tu o unutarnjoj slobodi i raspoloživosti za Božju volju.

Jednostavnije, s manje. Tako bih imenovao glavnu karakteristiku svojeg života ovdje u Ugandi. I kad bolje razmislim, sjetim se i svojeg života, čini mi se da smo to, tu jednostavnost, mi u Hrvatskoj ili u Europi izgubili. Životi su nam ispunjeni svime i svačime, većinu stvari uzimamo zdravo za gotovo, od struje do pitke vode. Dakako, možemo reći da je to suvremeni standard života. Nažalost, za milijune u Ugandi, za milijune u svijetu, to nije slučaj. Uz to, vrlo je vjerojatno da naš “zapadni” stil života, život u izobilju, život daleko iznad onoga što nam je potrebno za dostojanstven i sretan život, nije ni održiv za cijelo čovječanstvo i za majku nam Zemljicu.

Postoji još jedna dimenzija siromaštva koja nije tako očita kao ovo materijalno siromaštvo. Riječ je o situaciji kad si, kao ja, potpuni stranac u nekoj zemlji. Ne razumijem lokalni jezik madi, ne poznajem lokalnu kulturu, prvi put sam uopće u Africi. Čak i u molitvi se može osjetiti ta samoća jednog stranca: misa tijekom tjedna u župi je na jeziku madi, tako da tamo slušam svećenika i vjernike, a molim u sebi. Ova samoća ima i svoje pozitivne učinke: ona potiče i tjera čovjeka da se otvori drugima, da zatraži pomoć, da ima povjerenja u brata i sestru koje ne poznaje. Dakako, s nadom da će s druge strane naići na pruženu ruku i otvoreno srce. Što se ovdje i događa. I mi u našoj kući i vrtu, htjeli mi to ili ne, živimo jednostavnost koju sam spomenuo. To je suživot s kućnim životinjicama: paucima, gušterima svih veličina i boja, leptirima, mravima... Živimo jednostavno, radujući se malim stvarima. Dijelimo jedno pivo na tri osobe, imamo bocu porta u kojem s vremena na vrijeme uživamo pijuckajući ga iz malih čašica. Jedna čokolada traje danima.

A tko smo to “mi”? Zašto u Ugandi pijemo porto? Živim, dakle, s dvije mlade žene. Prva, Joana, Portugalka je (i to objašnjava bocu porta). Druga, Nana, Kamerunka, i njezin talent i kulinarsko iskustvo objašnjavaju finu hranu u kojoj zajedno uživamo. Obje su mi kolegice u Isusovačkoj službi za izbjeglice i do prije nekoliko mjeseci radile su u JRS-u u Čadu.

Joana je voditeljica JRS-ova ureda ovdje na sjeveru Ugande u gradu Adjumaniju. Dok sam ovdje, ona mi je šefica. Odlučna i direktna osoba, svjesna svojih kvaliteta i vještina, otvorena za učenje i u tom smislu ponizna srca. Dijelimo istu ignacijevsku duhovnost: s njom se upoznala za vrijeme svog školovanja u isusovačkim obrazovnim ustanovama. Godinama surađuje s isusovcima – od kampova za mlade pa evo do JRS-a. Joana je osoba vjerna svojim obvezama i odgovornostima. Sretan sam što mogu od nje učiti i s njom živjeti.

Veliko Nanino srce

Nana je nešto drugo, posebno. Mlada i samosvjesna. Na njoj se vidi, i u stilu oblačenja i u izražavanju, da je ponosna Afrikanka. Osjetljiva je na nepravdu, izvor znanja i odgovora za sve moje nedoumice i predrasude glede afričkih kultura, manira i meni nejasnih pojava. Nana ima u sebi i živi onaj afrički smisao za zajedništvo i brige za druge. Nešto što je naš “zapadni” individualizam davno “nadišao” i prilično zaboravio, a da toga nismo ni svjesni. Niska je rasta, velika srca, glasna smijeha, uvijek spremna na šalu. U JRS-ovu timu u Adjumaniju ona je zadužena za projekt izgradnje mira i pomirenja. Riječ je o edukaciji izbjeglica i lokalne zajednice za budućnost temeljenu na shvaćanju i angažmanu u pravu mira, kako bi se izbjegli bilo kakvi konflikti – zbog kojih su, na kraju krajeva, izbjeglice i morali napustiti svoje domove. U svakom slučaju, s obzirom na sve što su ti ljudi proživjeli, pomirenje je vrlo velik izazov. Uz to je važno znati da među ovim ljudima postoji mnogo razlika: oni su iz različitih plemena, različitih religija, raznih kršćanskih denominacija, nacionalnosti... I te razlike izazov su za sadašnjost i budućnost ovih ljudi. U JRS-u se trudimo da pomognemo ljudima da te razlike ne budu za njih izvor sukoba i problema, već temelj za međusobno obogaćivanje i upoznavanje jednih i drugih.

Nana je, kao što sam već napomenuo, i osoba koja najviše kuha u našoj kući. Osoba koja najbolje zna iskoristiti i spremiti lokalna jela koristeći lokalne prehrambene proizvode. U tom smislu uživamo u njezinim specijalitetima najviše kad je riječ o pripremi ribe. Kako je naša regija Adjumani smještena između dva Nila, svježu ribu nije teško nabaviti. Riba je fina. Ali ono što je ovdje posebno i u čemu najviše uživam jest voće. Mango, ananas, marakuja, graviola, više vrsta banane. Uz to nezaobilazna svakodnevna hrana su avokado i kikiriki. Kikiriki imamo posađen u vrtu, stablo banane u dvorištu. Usput rečeno, nisam znao da se plod kikirikija nalazi ispod površine zemlje, a da stablo banane daje plodove samo jednom u svom životnom ciklusu. Čovjek svašta nauči ako samo malo izađe iz sebi poznatog svijeta, iz svoje zone komfora, kako se to ono kaže.

Natjecanje za – olovke

Većina Uganđana, kao i izbjeglica, katolici su. Kao što sam već napomenuo, imao sam priliku slaviti mise u lokalnom župi, ali i u izbjegličkim naseljima. Misa od dva sata normalna je pojava za nedjelju (unatoč tome propovijed traje samo oko 12 minuta). Pali su tu i neki moji osobni rekordi: zadnju nedjelju misa koju sam predslavio trajala je 2 sata i 40 minuta. Obična misa; a na istoj misi su one “župne obavijesti” pred kraj trajale 35 minuta – bilo je u njima pozdrava, vjeronauka, obavijesti… sve do skupljanja darova za obnovu krova njihove kapelice.

Ono što je meni predivno jest radost i angažman ovih vjernika – kroz ritam, svojim tijelom, glasom, pjesmom, uzvicima, pljeskanjem... izražavaju i žive svoju vjeru. Bubnjevi su nezaobilazna stvar za crkveni zbor. Uz njih, tu su i razni lokalni instrumenti. Uživam promatrati golemi osmijeh na licima ljudi dok pjevaju glasom i stasom. Ministrantice i ministranti bosih nogu pomažu, plešu, animiraju slavlje. Ono što će mi svakako ostati u pamćenju iz liturgije jest procesija prinosa lekcionara – knjige iz koje se naviješta Božja Riječ. Uz pjesmu i ples, klicanje naroda, procesija s dna kapelice dolazi pred oltar – jedna osoba u visoko uzdignutim rukama nosi knjigu. Očito je da ta Riječ, cijela ta liturgija, osobna i zajednička molitva, da ovi ljudi u tome pronalaze smisao svojih života i kroz to doživljavaju utjehu. Pogotovo se to tiče izbjeglica. Poticajno je vidjeti da ti ljudi u svojoj nevolji, patnji i progonstvu, pronalaze snagu i volju da slave Gospodina.

To je ono što sam doživio i kad sam slavio misu u kapelici svetog Benedikta u izbjegličkom naselju Maaji. Sama kapelica za mene je bila veliko iznenađenje. Slavili smo misu ispod jednostavne krovne nadstrešnice, “građevine” bez pravih zidova – nadstrešnica podignuta na debljim drvima. Siguran sam da su ovi ljudi tu kapelicu izgradili svojim vlastitim rukama i svojim vrlo skromnim novčanim sredstvima. Još jedan dokaz i primjer koliko malo je potrebno za mjesto susreta, molitve i zajedništva.

Kao što sam rekao, za izbjeglice su vjera i duhovnost iznimno važne dimenzije života. Vjera je ono što im je dalo i što im daje snagu da prežive sve poteškoće, nasilje, prijetnje, sve traume koje su proživjeli i životne poteškoće koje i sada proživljavaju. Kao odgovor na svoje izbjegličko iskustvo, njihov odnos s Bogom i molitveno zajedništvo s braćom i sestrama osnažilo ih je i pomoglo da u sebi stvore temelje izdržljivosti i otpornosti na sve trenutačne i buduće probleme i izazove. I ovo vrijedi bez obzira na to koje su religije ili kršćanske denominacije.

JRS u Ugandi najviše pomaže izbjeglicama kroz njihovu edukaciju i obrazovanje. Trudimo se da obrazovanje za njih bude izvor novih mogućnosti i ulog u njihovu budućnost. Ovdje u Adjumaniju JRS financijski podržava pet izbjegličkih srednjih škola, daje stotine stipendija za obične srednje i za stručne srednje škole. Izgleda mi da je obrazovanje ovdje jedini jamac ili barem prilika za izlaz iz siromaštva, za promjenu životnog standarda, za omogućavanje kvalitetnijeg i ljepšeg života novoj generaciji. Ipak, za većinu ljudi obrazovanje je preskupo. Što nama može biti možda i donekle smiješno jer je za naše prilike ovdašnja godišnja školarina prilično mala: u školama koje su osnovale izbjegličke zajednice godišnja školarina za jedno dijete iznosi nešto više od 260 kn. Da, točno ste pročitali. I unatoč tome, niti lokalno stanovništvo, a još manje izbjeglice nemaju ta sredstva. Većina obitelji nema dovoljno sredstava za školarinu. a kamoli za školski pribor. Samo jedan primjer koliko cijene školski pribor: na proslavi Dana afričke djece prije tri tjedna djeca su se kroz zagonetke natjecala za nekoliko kemijskih olovaka. Najobičnijih kemijskih olovaka. Uza sve to, obrazovanje djevojaka poseban je izazov. Dosta je maloljetnih trudnoća: kultura rane ženidbe i majčinstva čine da djevojke čim zatrudne prekidaju obrazovanje te ga nikad ne nastave.

Druga glavna dimenzija rada JRS-a na sjeveru je, kao što sam napomenuo, pomirenje i izgradnja mira. U tom projektu kao glavne suradnike imamo učitelje i učenike naših škola, vjerske vođe različitih religija i kršćanskih denominacija te mlade. Dok sam ovdje pomažem i s ovim projektom. Zbog toga sam sudjelovao na nekoliko susreta s mladima – mladima koji ili nemaju sredstva da idu u srednju školu ili kad su završili srednju školu nemaju novca za daljnje obrazovanje. U izbjegličkim kampovima gdje žive trudimo se zainteresirati da i sami postanu glasnici i akteri mira i pomirenja. U tim susretima podijelili su sa mnom i neke druge svakodnevne brige i izazove koje imaju: manjak posla, nepostojanje nikakvog dodatnog kulturnog ili sportskog programa, nepostojanje izvanškolskih edukacija… Hvaleći djelovanje JRS-a, jedan dečko slikovito je opisao situaciju sebe i drugih mladih u tom kampu: “Vi me želite naučiti kako koristiti mrežu u lovu na ribe, ne želite mi dati ribu. I to je ono što nama i treba.” Doista, to je način postupanja JRS-a dok pratimo, služimo i zagovaramo prisilno raseljene osobe: glavni protagonisti za bolju budućnost izbjeglica su oni sami, najveća odgovornost je na tim ljudima, oni sami su graditelji bolje budućnosti za sebe i svoju djecu.

Vrijeme nije novac

Konačno, u svojem prvom javljanju iz Ugande obećao sam progovoriti i o afričkom poimanju vremena. Ukratko, vrijeme je ovdje vrlo relativna stvar (kao što ste uostalom to već i vidjeli u trajanju obične nedjeljne mise). Pretpostavljam da je razlog te relativnosti mentalitet u kojem ubrzani stil života koji možemo staviti pod uzrečicu “vrijeme je novac” još nije zauzeo glavno mjesto u ovdašnjoj kulturi. Kad se dogovara sastanak, u principu se dogovara u terminima “prijepodne” ili “popodne”. Kad se dogovori sastanak s grupom, kao ??to ih mi imamo u izbjegličkim naseljima, pod normalno je da će sastanak početi minimalno pola sata kasnije od dogovorenog. Ljudi “kapaju”, ispričavaju se što kasne, ne zamjeraju ako ti sam zakasniš. Postoje tu i vrlo konkretni elementi koji utječu na to pitanje, kao što je na primjer meteorologija. Kiša, tj. blatne ceste ispunjene rupama mogu odlučivati o vremenu početka nekog sastanka ili pak o samom održavanju ili odgađanju istoga. Ali sve u svemu, većinom se susret ili sastanak dogodi. Kao što sam rekao, glavna razlika je u mentalitetima: upravo ono što je na moj tvit o trajanju mise @GeemBaa na Twitteru napisao citirajući Afrikanca: “Muzungu ima sat u džepu, ali vrijeme je naše.” Da zaključim sukladno toj izreci: kad bismo mi gospodarili svojim vremenom, a ne obratno, svijet bi bio ljepše i ugodnije mjesto za zajednički život.

Ovdje bih stao za ovaj put. Puno je toga o čemu još mogu pisati. Jer svaki novi dan ovdje sa sobom donosi nove izazove, nova iskustva. Trudim se učiti, biti otvoren svemu tome. Želim biti obogaćen ljudima i stvarnostima koje ovdje susrećem, a posebno ljudima kojima mogu biti utjeha ili koji meni jesu utjeha i dar. Neke plodove tih susreta podijelit ću s vama i u sljedećoj reportaži. Pozdrav od muzungu Tika iz Ugande! Do čitanja...