Sve gore do škura što povijest jedne obitelji dijele od svijeta koji se dolje na ovom umaškom trgu Venecije mijenja i juri bez stida Beni je razvlačio svoje stolnjake, zavjese, što li već ta jeftina plastična čipka jest.
Stolnjaci od plastike
Pokušao sam izmjeriti pogledom. Ispred mene stoji ravno sto kvadrata kamenog zida zarobljenog ovim spektaklom kiča. Žegu ranog poslijepodneva remeti njegov poziv izrecitiran odjednom na nekoliko jezika: hoću li kupiti štogod? Hoću li kupiti plastične čipkaste stolnjake urešene cvijetom šarenijim od bilo kojeg koji zaista raste u prirodi? Pa ne bih, hvala Beni, to mi je ipak malo previše. Nisam zainteresiran ni za lažne dresove Lea Messija. Kao ni za žute naočale čija bi mi plastika mogla uništiti vid. Ni za narukvice ili koralje za koje bi moja mama odmah nakon poklanjanja shvatila da more nikada nisu vidjeli. Čak ni kinesko.
Dakle, Beni, ja sam u potrazi za Mediteranom kakav je nekad bio. Naivan sam pa vjerujem u slogane turističkih zajednica. Dakle, neću ni ćevape. Baš me zato nekako stislo u grlu, ovdje u starom dijelu Umaga. No, dobro, obećao sam si odmah od početka da neću biti isključivo zločest. I zato odmah u ladicu na kojoj piše "zaborav" guram svih onih 20-ak restorana poredanih uz obalu starog grada. Jednako kao i činjenicu da se usred srpnja ovdje na nekoliko većih bauštela radi aktivno kao u podsljemenskoj zoni prije par godina.
U Umagu se ovih dana održava i blues festival, pa sam sretan jer dobra glazba uvijek pobjeđuje buku bušilica i miješalica. Hvala dečki i cure, ovo je bio raj za uši. Uostalom, domaćini, ako u Umagu takvih uopće i ima, savjetovali su mi da se iz grada prebacim prema Stella Marisu i ostalim ušminkanim hotelima s druge strane zaljeva. Tamo, odmah pokraj glavnog terena koji nudi poznatu sliku ATP turnira.
Ako je ono prvo uopće bio Umag, ovo je svakako njegov ljepši obraz. More je istinabog vrlo plitko, kojekakvih čuda na napuhavanje masu je na svakom koraku i da sam dijete, ovdje bih sigurno uživao. Ili da sam roditelj više od jednog djeteta također bi mi bilo drago jer je jasno da bih ovdje bio opušten. Uživao bih i da sam neki sportaš. Bilo kakav. No, kako sam od takvog statusa daleko, koliko i većina umaških ugostitelja od poznavanja hrvatskog jezika, valjalo je pronaći kakav šank.
Noć je novinaru draža od dana, to je bar jasno. E sad, ljetnih terasa ovdje ne nedostaje. Niti dosadnih sintesajzera na njima. Ima i par klubova kao Americano u kojim se vidi da na kalendaru zaokružena 2011. nije pogreška. Sve ok. Pa ipak priča o noćnom životu Umaga, jasno samo za one kojima ovaj izričaj nije stran, vrti se ponajprije oko kluba Planet. Ovim mjestom smještenim podno središnjeg teniskog terena ovoga ljeta prodefilirat će sljedeći likovi: Dara Bubamara, Mile Kitić, Rade Lacković... Ne, čekaj malo. On je gostovao ove večeri kada sam i sam zaglavio na ovom Planetu. I što sada reći?
Seksi seka u disku
Jest da je neobično uz more slušati čovjeka koji pjeva o "seksi seki u diskoteki", ali je isto tako neoborivo to da se u Umagu bolje zabave od ove u Planetu nije moglo naći. Klinci su zapravo totalno ludi za ovom vriskom, cijene su niske kao u studentskoj menzi..., a žene, e pa one koje ovdje dolaze izgledaju daleko najbolje od onih koje u Umagu izabiru druge lokale. I nisu to samo domaće cure. Ova svirka privlači i strance koji istinabog ništa ne razumiju, ali se ipak sjajno zabavljaju. Pitali su me volim li i ja narodnjake. Odgovorio sam im da ne volim samo dosadne ljude koji se mršte umjesto da se smiju. Baš me briga.
Seksi seka, pa što. Sve je bolje od čipkastih stolnjaka. ATP i cajke, morske trave na plaži, sjajan blues i kič iskrivljene plastike tik do njega, borba ribe protiv pomfrita, riba gubi, odoh dalje.... Ah, taj Umag.