Uvijek uz one kojima su najviše potrebni

Vizite su prošle, liječnici otišli u operacijske sale i ambulante, a na odjelima urologije i traumatologije Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj uz krevete malih pacijenata, koji čekaju svoj red na operaciju ili se oporavljaju nakon nje, ostale su „tete u plavom“. Iz nekoliko soba do nas dopire dječji smijeh i plač, a medicinske sestre jure hodnicima ne bi li stigle ispuniti svaku dječju “želju”.

Teško se ne vezati

– Da, tako je svaki dan – sa smiješkom nam je, dok je žurno nosila kahlicu u jednu od soba, rekla medicinska sestra Ivana Putanec (31) koja je upravo stigla u jutarnju smjenu.

Nikada, kaže, dok nježno prilazi krevetiću trogodišnjaka, nije poželjela neki drugi posao, a raditi je počela odmah nakon srednje škole.

–- Tu na odjelu, srećom, ne dolaze često djeca koja su teško bolesna, što me još strašno pogađa. S ovog odjela ih većina, nakon manjih operacija, brzo odlazi kućama – priznala je mlada Ivana Putanec.

Zna se, otkriva, dogoditi da neke manje operacije trebaju i djeca koja zbog svojih bolesti praktično žive u Klaićevoj, a to onda postaje teško.

– Vežem se, htjela ja to ili ne, i kad nam ta djeca odu... teško je. Pa mi smo s njima i danju i noću – tiho je rekla Ivana i već u sljedećem trenutku dobila poziv da se pojavi u operacijskoj sali jer je jedno dijete operirano i treba ga odvesti u njegov krevet.

Nakon samo nekoliko minuta Ivana se pojavila gurajući kolica s uspavanom djevojčicom i uz pomoć kolegice je smjestila u krevet dok su zabrinuti roditelji već čekali da uđu u sobu u kojoj će pričekati njezino buđenje. – Roditelji su na neki način naši “drugi pacijenti”. Ne reagiraju svi jednako na to da im dijete treba operaciju i da ga moraju ostaviti u bolnici – objašnjava I. Putanec.

Niske plaće

Neki su tihi, neki su nervozni, u šoku i panici pa viču, otkriva, a sestre se onda trude udovoljiti i njima, smiriti ih i pomoći da se opuste. Pogled nam je pao na roditelje jedne bebe koji su se, neprestano zapitkujući sestre, nervozno vrzmali iznad krevetića u kojem se dijete počelo buditi nakon anestezije.

A na drugom kraju okruglog atrija koji dijeli odjel urologije od traumatološkog medicinski tehničar Filip Bernardić (21) bio je zauzet u sobi za previjanje.

On je oduvijek želio raditi to što radi i nikad nije poželio raditi nešto drugo. Od prvog dana radi u Klaićevoj i jedini mu je plan i želja da nakon stečenog iskustva sadašnji odjel zamijeni operacijskom salom.

– To ide polako i znam da imam šanse, no priliku za rad u sali dobiju samo najbolji tehničari i sestre pa se i te kako trudim – priznao nam je taj simpatični i veseli mladić.

Smatra da bi plaće medicinskih sestara trebale biti daleko veće jer, kad liječnici odu, s djecom 24 sata ostaju sestre. Ipak, ne žali se na svoju plaću.

– Ma, to je tako! Neke se stvari mijenjaju polako. Za sve treba vremena – strpljivo zaključuje Bernardić, a kad se iz susjedne sobe začuo plač, i on se brzo udaljio. Dok sam gledala kako nježno, s očinskim strpljenjem, taj mladić prilazi krevetiću dječaka koji je večer ranije u bolnicu stigao nakon prometne nesreće, gotovo sam zaboravila da mu je samo 21 godina i da, kad skine plavu odoru, živi kao i svi njegovi vršnjaci – punim plućima.