Otok lijepih ljudi, a ne Hvar, trebalo bi pisati na molu u trajektnom pristaništu u Splitu. Konkretno, linija "Split – Otok lijepih". Čudim se da su me uopće pustili na brod, ukrcao sam se vjerojatno zahvaljujući tamnim naočalama i kapi...
Na brodu, ljepotica do ljepotice. Neslužbeni izbor Miss katamarana za Miss svijeta. Većinom strankinje, u grupama po šest, sedam, deset... Brazilke, Francuskinje, Engleskinje, Južnoafrikanke, Japanke. Momci koji putuju na otok velikih mišića, s friško fazoniranim bradama... Ali, rijetki.
Na hvarske plaže trebalo bi ljeti uputiti neženje, tu bi, vjerujem, pronašli srodnu dušu. Djevojaka je toliko da bi svakom neženji srce zaigralo. Najvažnije, same su. I nasmijane. Parovi? Rijetki za vidjeti.
Veće od zgrada
Vratimo se na ljepotu. Zašto su ovdje svi lijepi? Mladi su i imaju novca. Šepurenje na jahtama na rivi, skupi kokteli te osjećaj pripadanja eliti. Jer kamo god se okrenu, vidi se moć i novac te jahte veće od zgrada u kojima žive.
No, nije tako oduvijek. Kakav je Hvar bio neotkriven, prije nego što je postao svjetski dragulj? Ostavljam šušur s rive te tražim odgovor. Ulazim u konobu Junior, poznatu po najboljem crnom rižotu u gradu, te sjedam za stol s Hvarankom Prošperinom Bibić (75), čiji su preci na otoku više od tisuću godina.
– Sinko, što ćeš popit, jesi gladan? – brine se gospođa Bibić.
– Ništa, hvala, recite kako je ovdje izgledalo nekad, prije ovog silnog šušura?
– Bila su teška vremena, ali živjelo se ljepše. Prije četrdeset i više godine nisi mogao samo tako otići u 'butigu' pa kupiti kalodont. Ili deterdžent. Trebalo je stajati u redu, i bio bi sretan ako bi pronašao što ti je trebalo. Sapun su moja majka i baka radile same kod kuće. Da ne govorim da do 70–ih nije bilo ni vode – govori mi gospođa Bibić. – Sjećam se kad bi vojni brod doveo vodu, uzela bih iz kuće ogroman lonac, u koji bi stalo i 25 litara vode, napunila ga, a zatim na vrh glave omotala maramu te ga nosila na glavi – priča dok mi na salveti pokazuje kako je izgledala marama na koju je stavljala lonac.
– Na glavi ste nosili 25 kilograma? – pitam je u čudu.
– Bilo mi je tako lakše nego na ruke... A kad se pralo rublje, išlo se s drvenim daskama do bunara, eto tamo gdje je sada autobusna stanica, a u kojem je voda bila bočata. Ženama su ruke itekako bile izgrebane od pranja rublja. Moja loza, a rođena sam Novak, na Hvaru je više od tisuću godina. I Bibići, kako mi je vjenčano prezime, ovdje su brojni. Sve većinom ribarske obitelji. Moji su ribari s čak tri strane.
Sezonac od 1980.
– Kako se izlazilo prije, kako ste se zabavljali?
– Sjećam se, kao danas, kad se davao Splitski akvarel Ive Tijardovića. Imali smo i kino, život je bio na terasama.
Prije nego što ću otići, dodaje:
– U samostanu benediktinki rade čipke od agave. To trebaš vidjeti!
No, tražim dalje, nekoga tko će se sjetiti početaka ovog elitnog turizma.
Završio sam u hladu, na terasi, gdje mi konobar Pejo toči pivo u čašu. To dugo nisam doživio, u pravilu pred vas stave čašu i bocu, pa se snađi sam. Pejo ima stila. Sezonac iz Tuzle.
– Znaš li ti da sam ja prvu sezonu ovdje na Hvaru odradio 1980.? Prije 35 godina! Puno, je l'? – pita me ponosno te objašnjava kako je posljednjih deset godina opet ovdje, nakon što je izgubio posao kod kuće.
– Kako je nekad izgledao Hvar, iz perspektive mladog konobara? Ja se nisam ni rodio.
– Druga je to bila priča, zabavljalo se na terasama, svirali su bendovi, plesalo se... Danas su svi po kafićima, klubovima, drukčija je zabava. Ide vrijeme, sve se mijenja.
– A djevojke? Nekad i danas?
– Lijepe, bile su i tad...