- Makar šta! - tako će 40-godišnja Viktorija Terzić odgovoriti upita li ju se je li zažalila što nije poslušala prijedlog tada novopečenog supruga Velibora da se iz Slavonije presele u Australiju. Veliboru je i danas pomalo žao, priznat će, što se nisu skrasili u Australiji, no njegova će odabranica na to samo odmahnuti rukom. Nimalo ne žali što je ostala u Novoj Ljeskovici, selu u siromašnoj i pustoj slavonskoj općini Čaglin, ni kada se svako jutro u 6 sati rastrči imanjem pa doziva i hrani stado od stotinjak ovaca, desetak koza, praščića...
Što sve Viktorija ima na svojem imanju i kako uspjeva brinuti oko svega ispričala nam je u videu:
Iskusila je i život u većem gradu, školovala se u Zagrebu, no kada je vagala između gradske vreve i seoske mirnoće, nije puno dvojila. Ovčarstvom i kozarstvom supružnici Terzić počeli su se baviti prije devet godina, istodobno kada su postali i udomitelji, danas skrbeći o četvero odraslih s mentalnim teškoćama.
- Posla i obveza jako je puno, ali kada se sve dobro organizira i rasporedi, onda se sve stigne i funkcionira. Kada smo se se počeli baviti poljoprivredom, želja nam je bila podići na noge naših dvoje djece, da ne budu nizašto zakinuti. Sin i kći su u međuvremenu odrasli pa se sada borimo za sebe, kako bismo otplatili kredite i ulaganja te si osigurali pristojan život – govori Viktorija.
Poljoprivredu su oboje zavoljeli uz roditelje koji su se, dobivši prve košnice na dar i osnovavši 2001. godine obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, isprva bili odlučili okušati u pčelarstvu pa su jedno vrijeme imali šezdesetak košnica i prodavali med, usporedo uzgajajući jabuke na prvih hektar i pol svoje zemlje. U strmom voćnjaku baš su sve poslove obavljali ručno – kosili, penjali se uzbrdo ilovačom sa špricom na leđima, prteći sa sobom dvoje male djece. K tome, bili su i zaposleni u firmama. Viktorija je najprije u Slatini završila trogodišnju srednju za stolara. U četvrti je razred išla u Zagrebu te naposljetku stekla zvanje drvodjelskog tehničara dizajnera. U obje je škole bila jedina djevojka u razredu.
- Da, da, upisala sam smjer koji niti jedna druga cura tada nije htjela pohađati, a meni se to svidjelo. No, ljubav me na kraju odvela drugim putevima – priča naša sugovornica, koja se kasnije prekvalificirala i za njegovateljicu pa, uz supruga, puno energije ulaže i u udomiteljstvu.
Iskustvo brušenja i lakiranja drveta koristi joj i na obiteljskom gospodarstvu, gdje su ona i suprug joj Velibor gotovo sami napravili štale, sjenicu...
Prije tri godine u svom su dvorištu Terzići napravili i ruralnu kuću za odmor, nazvanu po gazdarici. Osim u prirodi, ovdje ovdje mogu uživati i u proizvodima s OPG-a, poput kozjeg sira koji Viktorija pravi od mlijeka svojih ručno pomuzenih ljubimica, primjenjujući tako znanje sa završenog tečaja za mljekara i sirara.
Viktorija je odabrala da bude na svojem, svoja gospodarica u svojoj domovini a ne sluškinja tuđincu u tuđini. "Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol!" ... Silvije Strahimir Kranjčević