Aj, lipo je u Istri, piti i živiti, samo neka nan dura” ... Tako pjevaju Gustafi, ali tako misle i svi oni koji su otkrili ljepote Zelenog poluotoka istražujući mala mjesta i putujući Istrom – za nosom. To je ujedno i najbolji način kako istražiti poluotok, uputiti se sporednim cestama od mjesta do mjesta, zaustaviti se u onima koja će vas privući, svratiti i do onih koja se, uvjerit ćete se, samo naoko čine zabačena, ali nisu i zapuštena.
Za Istru kažu da je Toscana u malome, no kada je upoznate uvjerit ćete se da je puno ljepša, još uvijek donekle pošteđena sveopće komercijalizacije, uređena po mjeri ljudi koji ondje žive – sve od bijele zemlje pod Učkom, zatim njezina sivog pojasa, pa sve do masne crljenice koja se prostire sve do mora. Istrani su skrbni i marljivi, miroljubivi i ponosni, ljudi koji cijene zemlju, lozu, maslinu i ribu, koja je ondje prehranila generacije. Brinu se o svojim dobrima, dobri su domaćini koji će vas ugostiti onim što u njihovim konobama ima, od veličanstvenog istarskog pršuta pripremljenog na tradicionalni način, soljenog i sušenog na buri, fužima i njokima, žgvacetom od domaće kokoši, bakalarom i brudetom s palentom, kroštulama...
Napit ćete se domaće malvazije kakva je nekada bila i terana za koji će reći da je jednako njihov koliko i slovenski te da granice postoje da bi se ljudi svađali a ista loza različito zvala. Kada biste na karti tražili srce Istre, onda bi to podjednako mogao biti Pazin, ali i Baderna, no mi smo za ovo putovanje odabrali – Višnjan. Mjesto je to koje će mnogi zamijeniti s Grožnjanom i koje nema baš nikakve veze s višnjama i trešnjama. Smjestio se na brijegu, oko 250 metara nad morem, pa se s lođe na kojoj su se oduvijek okupljale generacije Višnjanaca za vedrih večeri lijepo vide svjetla druge strane Tršćanskog zaljeva, sve do Venecije.Višnjanci su, kažu Istrani, pršutari, pravi majstori dobre pripreme pršuta, obola i kumbasica, pa ako se onamo zaputite u zimskim danima, ne brinite se, nećete ostati gladni. Osim što ćete omastiti brk pršutom, domaćim kozjim ili ovčjim sirom, vrijedi ostaviti mjesta za maneštru, bobiće ili jotu.
Vissignanun, Vicinius, Guissignanus, Visignano, kako su gradić kroz povijest zvali, bio je nekada u posjedu grada sv. Maura i Porečana, a Poreč je bio glavni grad Istre. Bakrene naušnice i igle te keramičko posuđe iz brončanog doba nađeni na brdu Montemez kazuju o životu Ilira i Kelta još od 2000. do 1000. godine prije Krista. Ostaci venecijanskih zidova koji su opasavali grad datiraju iz vremena Serenissime, kada se u grad ulazilo kroz vrata koja su nosila oznaku lava s otvorenom knjigom. Prolazeći kamenitom ulicom u podnožju brežuljka vidjet ćete gotičku crkvicu sv. Antona iz 15. stoljeća. Ulica vas vodi do gradskih vrata ukrašenih venecijanskim lavom iz 1517. godine iza kojih vas očekuje ponos ovog mjesta - starogradski trg.
Dijelom je opasan zidinama sagrađenim u 13. i 14. stoljeću, a krase ga 27 metara visok zvonik, gradska loža iz 18. stoljeća, šterna te crkva sv. Kvirika i Julite iz 19. stoljeća.Tragove su ostavili i Austrijanci, Francuzi i Talijani, a među prvim je mjestima u Istri imao silos. Danas je okupljalište znanstvenika iz cijelog svijeta, a otkrića višnjanske zvjezdarnice otvorila su novo poglavlje u astronomiji.
Na marendu u “Borgonju” ... jednu od posljednjih oaza autohtone istarske kuhinje, u glavnoj višnjanskoj ulici. Dopustite da vam vlasnik sugerira ono što je taj dan svježe pripremljeno u njegovoj kuhinji
Magareće mlijeko ... autohtonih istarskih tovara, koje uzgaja Aldo Štifanić na stanciji kraj Višnjana cijenjeno je kao snažna potpora imunitetu, a posebno za liječenje bronhitisa
Do zvjezdarnice na Tićanu... nije daleko, a od Korada Korlevića možete doznati mnogo toga na prigodnim predavanjima u mjestu na kojem zvijezde najljepše padaju
Vina Poletti Sunce i more, zemlja crvenica, vinova loza i maslina pretočeni u vino i maslinovo ulje postajali su nektar za zdrave i bolesne, siromašne i bogate, ljude i bogove. Ljubitelji vina imaju razloga posjetiti obitelj Poletti i iz prve ruke ruživjeti priču koja se odvija na istom mjestu već šest generacija. Nono Piero Bernobich, 1842. godine ,od svog tasta Marca Dellamarne za 113 fiorina kupio je komad zemlje, na njemu sagradio kuću i osnovao obitelj. Zemlja i njezini plodovi,vinova loza i maslina, postali su im jedino bogatstvo i strast. Kušajte vina koja nastaju od loze sa sunačnih obronaka u okolici Markovca.