Epidemija ospica u našem susjedstvu zaoštrila je polemike u javnosti između protivnika i zagovornika cijepljenja. Bilo javnosti sa znanstvenog aspekta odlučili su “opipati” sociolog izv. prof. dr. sc. Željko Pavić s Filozofskog fakulteta u Osijeku te zagrebačka mu kolegica dr. sc. Adrijana Šuljok iz Instituta za društvena istraživanja. Njihovo nedavno pilot online istraživanje uvod je u skorašnje znanstveno istraživanje.
Vaša anketa pokazala je da ste se primili zaista goruće teme?
U samo dva dana na nju je odgovorilo gotovo 2000 građana. Velike brojke kod istraživanja nikada nas ne smiju impresionirati jer je važnija reprezentativnost uzorka. Riječ je o pilot-istraživanju, a podloga je to za istraživanje koje ćemo napraviti na reprezentativnom uzorku opće populacije i tako utvrditi kako novi mediji, odnosno internet, utječu na stavove prema cijepljenju i jesu li poljuljali povjerenje u zdravstvo.
Koliko internet utječe na stavove o cijepljenju?
Mogući su različiti putevi utjecaja na stavove o cijepljenju i to mi istražujemo. Jednim dijelom ljudi dobivaju pogrešne informacije. Zdravstvene informacije mogu se naći na interentu, no nisu sve provjerene i vjerodostojne. Klasični mediji imaju filter i u njima su, u prvom redu, doista novinari. Na internetu možete otvoriti blog, napisati svašta i proširiti svoje ideje pomoću društvenih mreža. Specifičnost je novih medija upravo to što određeni stav lako potvrđujete – nalazite istomišljenike, u balonu ste. Televizija je približavala ljude jer je nudila “mainstream” pogled, a novi mediji udaljuju one koji imaju različite stavove, ekstremiziraju ih zato što tražimo ono u što već vjerujemo. Protivljenje cijepljenju nije nešto novo, postoji od kraja 19. st., a počelo je u Velikoj Britaniji i SAD-u. Neki motivi koji su tada postojali u tim zemljama još su prisutni. U Hrvatskoj se to pitanje nije postavljalo u drugoj polovici 20. stoljeća, kada je većina cjepiva uvedena, jer je postojalo veće povjerenje u zdravstvo. Nije riječ o novom fenomenu, ali su ga promjene u medijskom okruženju vjerojatno pojačale.
Hoće li vrijeme provedeno na internetu dovesti do toga da manje vjerujemo liječnicima?
Ne znamo, u pitanju je neistraženo područje. Općenito postoji trend pada povjerenja u sve vrste autoriteta i sve društvene institucije, a moguće je prepostaviti da će internet dovesti do daljnje erozije povjerenja, između ostalih i u zdravstveni sustav.
Koliko se podudaraju motivi današnjih “antivaxera” s onima od prije 100-injak godina?
I kod današnjih protivnika motivi su različiti. Jedni se protive svim cjepivima. Drugi misle kako su određena cjepiva loša te ih treba zamijeniti onima s manje nuspojava. Pojedinci izbjegavaju cijepiti svoje dijete jer im je to na određeni način racionalno. Racionalno je da su svi drugi cijepljeni, a vi niste, vi se ne izlažete nuspojavama. To je stari problem kolektivnog djelovanja - super je što svi plaćaju porez, ali da ja ne moram. Iz poreza ću imati usluge, ali ga nisam platio. No, ako nitko ne plaća dolazi do kolektivno lošeg ishoda. Tako je i s cijepljenjem.
Koji su najčešći razlozi roditelja za necijepljenje djece?
Mnogostruki su, ali zanimljivo je kako ima onih koji nisu protiv cijepljenja, ali se protive obveznom cijepljenju. Najstariji otpori, s konca 19. stoljeća, značili su zapravo suprostavljanje moći države, protivnici su se vodili stavom “mi smo slobodni pojedinci.” Radnička je klasa tvrdila kako ih žele cijepiti jer ih država smatra prljavima i zaraznima. Cijeli je spektar razloga, neki su svjetonazorsko-vrijednosno utemeljeni, kod nekih je riječ o običnom strahu ili oprezu, a ponekad i o vjerovanju u različite teorije zavjere. Prilično je jak utjecaj uvjerenja o prirodnom imunitetu i holističkog pristupa zdravlju, zbog čega i je isprepletena upotreba altenativne i komplementarne medicine i protivljenja cijepljenju.
Koliko religioznost i druga obilježja građana utječu na stavove o cijepljenju?
Religiozniji se građani, po većini istraživanja, češće protive cijepljenju. Jedan je razlog što se prilikom proizvodnje cjepiva protiv rubeole upotrebljava tkivo abortiranih fetusa, a ponekad i tkivo životinja koje mogu biti “sporne“ pripadnicima nekih religija. Katolička crkva dopušta cijepljenje, ističući kako treba pronaći drugo, etički prihvatljivije rješenje. Religije su ponekad sumnjičave u zahvate znanosti u život i zdravlje i bioetička pitanja općenito. Kad je u pitanju obrazovanje, nema konzistentnih pokazatelja. Nekada razlika ne postoji, no u mom ranijem istraživanju o alternativnoj medicini pokazalo se kako su joj skloniji visokobrazovani. Niskoobrazovani imaju više povjerenja u konvencionalnu medicinu, a visokoobrazovani češće sumnjaju jer se osjećaju dovoljno kompetentnima da osporavaju medicinsko znanje. Usto, njima su bliske ideje koje dolaze iz istočnjačke duhovnosti, a to je onaj drugi važan motiv protivljenja cijepljenju - vjerovanje u prirodni imunitet, da se tijelo može samo izliječiti, i gledanje na zdravlje holistički, a što su, naravno, legitimne ideje.
Uočili ste i jasne razlike u stavovima između “društvenjaka” i “prirodnjaka”.
Htjeli smo vidjeti utjecaj obrazovanja i uspoređivali smo visokoobrazovane iz STEM te društveno-humanističkog područja. STEM ispitanici, iz prirodnih, tehničkih, biomedicinskih znanosti, veće su razine znanstvene pismenosti i više vjeruju u cjepivo. Dijelom zbog toga što manje vjeruju u prirodni imunitet, manje su prijemčivi za takve ideje. Društvenjaci i humanisti često osporavaju i napredak u znanosti, odnosno njezinu objektivnost.
Ističe se bojazan da određena cjepiva mogu izazvati autizam. Koliko je strah od bolesti uzrok protivljenju cijepljenju?
Studija Andrewa Wakefielda iz ‘90-ih, od koje je sve krenulo, kasnije je diskreditirana, oduzeta mu je licenca, a rad je povučen. No, kad jednom ubacite ljudima bubicu u uho, to ostane. Kod nas je aktualna priča o autizmu, ali u toj mjeri ne postoji priča o povezanosti cjepiva protiv hepatitisa B i multipleskleroze, što je slučaj u Francuskoj. Strah od pojednih cjepiva ovisi o situaciji u pojedinoj zemlji i posve slučajnim događanjima. Pri tome, naravno, treba reći da je propitivanje nuspojava pravo pacijenata i javnosti, medicinska struka ne može biti izuzeta od kontrole javnosti.
Ospice su u našem okruženju, oduzele i živote. Može li to utjecati na roditelje da cijepe djecu?
Stvarnost se uvijek može interpretirati na način na koji mi želimo i bit će u skladu s onime u što vjerujemo. Kada bi umrle stotine ljudi, i da svi oni nisu cijepljeni, bilo bi teško ignorirati tu činjenicu. Protivljenje cijepljenju nekada je jednostavno povezano sa strahom od nuspojava. Pojedina cjepiva i jesu zamijenjena zbog previše nuspojava. Može se argumentirati treba li cijepljenje biti obavezno. Polovica europskih zemalja nema tu obvezu, no procijepljenost im je velika pa nije opasno ako jedan postotak nije cijepljen. Usporedio bih to s prigovorom savjesti za odlazak u vojsku. Što bi bilo da bude rat i 95 posto ljudi se pozove na prigovor savjesti? Da padne procijepljenost, sigurno je da bi sve zemlje uvele obvezno cijepljenje jer bi štitile zdravlje svoje populacije.
Cijepljenje je najvažniji doseg medicine kojim su u potpunosti eradicirane neke bolesti ili su svedene na razinu njihove sporadičnosti. Oni koji to ne shvaćaju imaju pravo na svoju glupost, ali ne na trošak sustava javnog zdravstva i na način da ugrožavaju druge. Svima onima koji se razbole i imaju komplikacije bolesti od kojih su mogli/trebali biti cijepljenji treba naplaćivati sve troškove liječenja prisilnom naplatom,a djeci zabraniti jaslice, vrtiće i javne škole. I to je to. Dokazivati budali da je budala je uzaludan posao, ali naplaćivati glupost je jednostavno i vrlo učinkovito.