Kada su u vremenima prije prvih velikih otkrića novih zemalja moreplovci mjesecima lutali morima, često bi se vraćali iznemogli, ispalih zuba i krvavih desni, blijedi, lomljivih kostiju i otečenih zglobova. Dugo je trebalo dok bolest znanu kao skorbut ljudi nisu povezali s nedostatkom voća i povrća na brodu. Konačno je James Cook naredio da se svaki brod prije puta mora opskrbiti bačvama kiseloga kupusa i drugog povrća koje može dugo ostati jestivo.
Cook, dakako, nije ni slutio da pomorci obolijevaju zbog nedostatka vitamina C kojega ima u mnogom svježem i ukiseljenom povrću i voću. Stoljećima poslije, te je za život neophodne tvari vitaminima nazvao poljsko-američki biokemičar Kazimierz Funk (1884. - 1967.). Sin poljskih Židova, Funk je 1912. otkrio tvari bez kojih naš organizam ne može opstati, ali ih sam u većini ne može sintetizirati pa ih nužno moramo unositi hranom (ili dodacima prehrani). Te je tvari nazvao vitamini, od lat. vita što znači život i amini po njihovu kemijskom sastavu, premda je poslije ustanovljeno da većina vitamina ipak nisu amini.
A kako je Funk došao do svoga epohalnog otkrića? Početkom prošlog stoljeća u Kini i mnogim drugim dijelovima Azije ljudi su umjesto tradicionalne neprerađene smeđe riže svoju prehranu počeli zasnivati na ljuštenoj, poliranoj riži. Posljedica je bila strašna - masovno su obolijevali, pa čak i umirali od teške bolesti nazvane beri- beri. Beri-beri zahvaća živčani sustav i srce, a isprva se javlja kao umor, gubitak apetita i težine, mučnina i slabost, pa prelazi u jake bolove u mišićima, trnce po tijelu, lošu koordinaciju ruku i nogu, pa čak i paralizu ekstremiteta. Živci odumiru, a može doći i do otkazivanja srca. Članak Nizozemca Christiaana Eijkmana u kojem on iznosi svoje zapažanje da su ljudi koji jedu smeđu rižu manje podložni bolesti beri-beri nego oni koji jedu poliranu rižu potaknuo je Funka na istraživanje.
Funk je eksperimentom dokazao svoju hipotezu: hranio je golubove isključivo ljuštenom i poliranom rižom i oni su dobili iste simptome kao i ljudi. Supstancu iz rižine ljuske Funk je nazvao vitamin, a idućih je godina uspio izolirati tu supstancu i nazvao je vitamin B1 (tiamin). No, postavio je tezu da i druge bolesti nastaju zbog nedostatka određenih vitamina, rahitis zbog nedostatka vitamina D, skorbut zbog nedostatka vitamina C, pelagra (avitaminoza) zbog nedostatka vitamina B3 ili niacina. Poslije je Funk potvrdio postojanje i drugih vitamina, koji su postali poznati kao B1, B2, C i D. Kemijski sastav pojedinih vitamina isprva je bio nepoznat, pa su označavani slovima A, B, C, D itd., a ti su nazivi ostali popularni do danas. Najpoznatiji među 13 vitamina je vitamin C (askorbinska kiselina).
Vitamin C sudjeluje u stvaranju kolagena, povećava iskorištavanje željeza iz probavnog trakta, otklanja štetne učinke slobodnih radikala te je jak antioksidans. Potreban je i za dobar tonus krvnih žila te za formiranje i obnovu desni, zubi, hrskavičnog tkiva i kosti.
Neophodan je za proizvodnju antistresnih hormona, pa je u borbi protiv neželjenih posljedica stresa neizostavan. Američki znanstvenik i dvostruki nobelovac Linus Pauling najzaslužniji je što je vitamin C postao nadaleko poznat, ali je i “krivac” što su ljudi od njega počeli očekivati čuda. Smatrao je da se megadozama ovog vitamina može spriječiti prehlada i viroza, ali i mnogo ozbiljnije bolesti poput tumora, pa čak i mentalnih bolesti.
Iako je dnevna preporučena količina (RDA) vitamina C od 60 do 75 mg (neki govore i o 100-200, pa i 1000 mg), Pauling je izjavljivao da uzima 12.000 mg dnevno, a kad osjeti simptome prehlade čak 40.000 mg vitamina C. Njegove su knijge o moći vitamina C postale bestseleri. Pauling je, istina, doživio 93 godine, ali je ipak liječen od raka prostate. No, javno je izjavljivao da su megadoze vitamina C odgodile njegovu bolest barem 20 godina. Danas su njegove tvrdnje o djelotvornosti megadoza odbačene, a utvrđeno je da pretjerivanje vodi stvaranju bubrežnih kamenaca. No, u učinkovitost vitamina C ipak nitko ne sumnja.
Više na PLIVAzdravlje.hr