Pregled koji čekate dva mjeseca, to jest dva mjeseca ranije ste naručeni. Dolazite tamo misleći da je to pregled koji ne boli, jer čitajući Internet pročitat ćete ovo: pregled je gotov za 5 minuta, ne boli puno, samo je neugodan. Kad bi to barem bila istina.
Sjedite u čekaonici, u bolnici koja se nije obnovila od 2. svjetskog rata i razmišljate kako je to još jedan bezbolan proces. Naručeni ste od 8-11, a doktor se naravno pojavio nakon sat vremena.
Kad sam ušla unutra, jasno mu je na ekranu pisalo da čekam već sat i pol, ali koga briga. Nemam drugih obveza, bitno je da sam ja tu. Prvo me pitao za godine, rekao da sam vrlo mlada, pitao naravno čime se bavim i pregled počinje. Legnete na stol i gledate u prostoriju koja je hladna, stara i nimalo prilagođena pacijentu. Prvi dio pregleda je bio u potpunosti bezbolan i to je pregled u kojem doktor promatra promjene u vašoj maternici. Iako je doktor naglasio da zbog moje dobi neće raditi biopsiju, ipak se odlučio na nju. U tome trenutku ja nisam bila spremna na to.
Medicinska sestra je počela vaditi ogromne instrumente koji vam tjeraju strah u kost. Doktor te instrumente stavlja rodnicu, a svaki njegov pokret stvara tupu bol i sve veću tugu u mojim očima. Zar ja moram kroz sve ovo prolaziti? Vi zaista ne znate koliko to boli, njegov svaki pokret i "rovanje“ boli nezamislivo. Sjedim raširenih nogu tamo i gledam kako me netko tjera svojim pokretima na plač.
Biopsija je trajala kratko, ali meni se činilo kao da traje čitavu vječnost, odbrojavala sam u sebi vrijeme kad će konačno biti gotovo. Kao da mi nije dosta neugodno, usred pregleda je dozvoljen ulazak drugog osoblja, i tako je ušla unutra druga medicinska sestra, koja je naravno otvorila vrata dok su drugi pacijenti čekali van. Nije dovoljno bilo to kroz što prolazim, skoro su me golu vidjele i druge pacijentice. Kad je sve to konačno bilo gotovo, doktor je stavio gazu u mene. Nakon cijelog pregleda morala sam ostati u tome položaju još 10 minuta kako bi se sve to smirilo i kako bi ja samu sebe smirila od drhtanja, plača i grozote koju su mi napravili. Kasnije nakon 4 sata morala sam sama izvaditi tu gazu koja je bila puna krvi, gazu kojoj također nije bilo kraja.
U cijeloj toj situaciji je zapravo medicinska sestra bila najbolja i imala najviše riječi podrške, jer vjerujem a ovo nije prvi puta vidjela. Pa ja vas sve zajedno pitam, zašto se meni već dva dana diže želudac na samu pomisao biopsije? Zašto ja nisam dobila anesteziju? Jesam li je mogla tražiti, a nisam znala? Zašto ja u svojoj 24-toj moram prolaziti horor hrvatskog zdravsta? Iskreno ne želim ni zamišljati kako bih reagirala da sam mlađa, ne želim ni pomišljati na to da kroz to prolaze žene koje su mlađe od mene.
Moje suze u ordinaciji nije imao tko brisati, sve sam proživjela sama. Što mislite kako sam se osjećala kad sam izašla iz ordinacije i vidjela sva lica tih žena koja će vjerojatno proći kroz istu stvar. Zašto nitko do sada nije rekao da biopsija maternice boli, i da je to bol koja djeluje na sve Vaše emocije, na Vaše mentalno stanje. Kome god da pričam svoje iskustvo, meni su suze u očima. Zašto? Zato jer nekome nije stalo.
Da se razumijemo, u ovome slučaju ja ne krivim doktora ni medicinsku sestru, krivim onoga tko je dozvolio da ja kroz ovo prolazim.
Kod nas bolnice izgledaju kao poljske zato što u svakoj od njih svaki peti mr ili ct nalaz nikada ne bude podignut od strane pacijenta, s drugim pretragama slično.... nema sankcija nema odgovornosti