Naša uspješna modna dizajnerica Đurđica Vorkapić u mnogo je čemu bila predvodnica kada je modna scena u pitanju. Sada se, zahvaljujući boravku na sjevernom Velebitu gdje je s društvom punila baterije i gdje je upoznala ekipu iz speleološkog društva iz Karlovca, može pohvaliti i da novootkrivena špilja sjevernog Velebita nosi naziv po njezinu brendu, Hippy Garden.
Malo se tko time može pohvaliti?
Kako vrijeme prolazi, vidim da je to stvarno jedna velika stvar. Igrom smo slučaja, premda slučajevi ne postoje, završili na sjevernom Velebitu koji je prekrasan i čaroban, ali i opasan. Ima medvjeda, poskoka, vukova, na to vas prvo upozore kad dođete. Iskustvo je božanstveno i neponovljivo. Krivo mi je koliko je zapravo malo razvijena svijest o tome što mi kao Hrvatska imamo. Drago mi je da sam imala priliku biti sa speleološkim društvom iz Karlovca, velikim profesionalcima koji se ludo daju za svoj posao i koji istražuju jame i špilje koje u Hrvatskoj nisu istražene. Rade intenzivan i težak posao i imala sam sreću da ih upoznam i da budem s njima ta tri dana, da podijelimo iskustvo. To su zbilja psihički jaki ljudi, hrabri da uđu u dubinu zemlje. Ja možda još nemam tu hrabrost.
Nije li hrabrost biti modni dizajner u Hrvatskoj?
Za to treba ogromna hrabrost. To graniči s ludošću, ali kako mi volimo granično, nama je to bio izazov. Počeli smo stvarati hrvatsku modu prije 18 godina, kada se zapravo ništa u Hrvatskoj nije zvalo modnom scenom. Bilo je ljudi koji su se bavili dizajnom, poznatih obrtničkih imena, ali su oni više-manje bili koncentrirani u Zagrebu. No jedna skupna modna scena nije postojala. Prvi su koraci počeli s Cro A Porterom prije 18 godina, a mi smo bili začetnici svega toga. Opstali smo jer smo pomalo ludi i hrabri, ali i jer vjerujemo u to što radimo, što se dajemo srcem u potpunosti za to što radimo. I to je nekakva formula koju su prepoznali i naši klijenti koji nas prate sve te godine.
U mnogo čemu ste prvi?
Meni je Bog dao taj dar da spajam poslovno s kreativnim dijelom, što kod mnogih mojih kolega nije spojeno. Prepoznajem svoje prilike, usuđujem se učiniti stvari, ne bojim se, hrabra sam i ta me hrabrost tjera da isprobavam svašta. Od različitih pristupa do toga kako želimo prezentirati svoju reviju. Pa imamo levitirajuću reviju na vodi u Petrčanima, za što angažiramo šest kamiona kopnene vojske iz Karlovca, raj u Francuskom paviljonu u koji unesemo šest tona prave trave ili večeru u Esplanadeu na kojoj prezentiramo markizete i uvedemo pravog bijelog pastuha. Ja se usuđujem.
To se zove kreativnost?
Tako je. To je dar velikog kreativnog duha i ja sam na tome zahvalna. To me tjera i da probam nekakve drugačije stvari, da unesem u brend novosti od kućnog asortimana do kozmetike, da uvedem još jedan brend koji mi je sestrinski, From Croatia With Love, koji je danas suvenir i postoji sam za sebe. Imam taj utopistički pristup prema hrvatskom. I neću odustati od toga.
Proizvodimo u Hrvatskoj i želim da ta svijest zarazi sve, da svi shvate koliko je ovdje mogućnosti. Još kad bi se maknuli svi utezi...
Sve više ljudi odlazi van. Jeste i vi ikada o tome razmišljali?
Ja sam zemljani tip iz Like, previše sam vezana za svoj korijen i ne mislim da je igdje drugdje bolje nego u mojoj zemlji. Nažalost, zbog razine inteligencije ljudi koji nas u nekim stvarima vode svi oni koji su kreativci i koji imaju duha i energije da promijene stvari ne mogu isplivati. Ali moje je mjesto u Hrvatskoj. I vjerojatno ću izdržati s obzirom na to da sam već puno toga izdržala.
Ličko ste dijete, otuda ljubav prema Nikoli Tesli?
Po meni je Nikola Tesla najveći genij čovječanstva i stalno to ponavljam. Kad ljudi uđu u sferu Nikole Tesle i kad si daju prilike da upoznaju njegov lik i djelo, onda stvarno shvate da je to bio sam anđeo na zemaljskoj kugli. To je duh koji je imao pristup informacijama koje ni dandanas 90 posto ljudi ne razumije. Trebali bismo biti toliko ponosni da je u to vrijeme takav genij rođen u ovoj zemlji da bismo u svakom gradu trebali imati barem plakat Nikole Tesle.
Evo, vi imate dućan točno nasuprot Teslinu spomeniku?
I opet kažem da slučajnost ne postoji. Tako je moralo biti. To je ta Teslina energija. Voljela bih da sam mu barem bila nekakav šegrt, samo da upijem tu energiju.
Poznati ste kao kreatorica, ali manje ljudi zna da ste i inovatorica?
I modno stvaralaštvo je inovacija, ali stvar je u tome da se mi bavimo inovacijom koja prepoznaje jezik cijelog svijeta, a to je industrijski dizajn. Takav mi je mozak, vibrira puno, znatiželjna sam, želim pokušati. Svaka inovacija dođe u pravom trenutku. To je jedna strijela koja te lupi i koju ili izbaciš van jer imaš dovoljno hrabrosti da ugleda svjetlo dana ili je nikad ne izbaciš jer misliš da je preglupa. Čovjek ima problem jer ocjenjuje stvari koje mu dolaze u mozak, jesu li dovoljno dobre ili nisu. Mi smo napravili ručnik koji ima implementiranu jastučnicu zato što cijeli život idem u Dalmaciju, cijeli život ležim na nekom ručniku i cijeli me život bode kamen. Zašto, mislim se, nema jastuk? Vrlo jednostavno. Svima drugima to bi bila glupa stvar.
Može li se u Hrvatskoj danas živjeti od mode?
Ako stvorite brend kao što smo mi, onda možete. Ljudi prepoznaju autentičnost. Ima puno brendova koji nešto počnu raditi, postanu poznati jer imaju podosta medijskog prostora ili su nešto, odijevaju nekoga poznatoga, ali njihova autentičnost nije jaka i onda umru nakon nekoliko godina. Zapravo su ukrali prostor onome što vrijedi.
Kakvi smo mi Hrvati u tome, jesmo li previše uniformirani?
Uniformirani jesmo jer su se pojavili neki “must” brendovi koji su zaokupirali tržište. No to je normalno u svim tranzicijskim zemljama. Nakon puno godina to se uspjelo filtrirati, ljudi su vidjeli da to nema vrijednost jer nije hrvatska proizvodnja, nego nešto što se radi u Kini, Pakistanu, što se proizvodi za pola dolara i što se ne može mjeriti s hrvatskom proizvodnjom. Kad kupujete hrvatski dizajn, podržavate hrvatsku proizvodnju i hranite svoj narod i taj element ljudi moraju shvatiti.
Obožavateljica ste Anthonyja de Mella. Je li točno da ste 70 njegovih knjiga “Buđenje svijesti” podijelili prijateljima nakon što ste je prvi put pročitali?
Neugodno mi je reći koliko sam tih knjiga kupila i podijelila. To su knjige koje te obilježe u nekim trenucima i koje volim podijeliti s drugim ljudima jer želim da dođu toj svijesti koju imam ja. Ne znam imam li pravo na to pa sam sada stala s time. To je knjiga koju bi svatko trebao imati kao Bibliju pored sebe. To je suvremena Biblija.
Rođena ste Karlovčanka. Kako ste doživjeli zabranu Bajagina koncerta u rodnom gradu na traženje branitelja?
Ne vjerujem da podilazimo nekim sitnim umovima. Mora se mijenjati svijest, bez slobodnog pristupa bilo čemu, s ogradama i zabranama, ulazimo u neke dubine koje nitko od nas ne želi. Želim živjeti u slobodnom duhu i u pristupu ka svakome. Meni su zabrane apsolutno blesave i uopće ne priliče čovjeku. Zabranjuješ nešto samo iz svoje percepcije i nesigurnosti. Tko je itko na ovoj zemaljskoj kugli da nešto zabranjuje.
Čista liberalka?
Apsolutno. Da je po mome, svi bi bili čudaci, ali ja ne želim da je išta po mome.
Volite neobične ljude?
Jako neobične. Normalno je meni dosadno. I stvarno se mogu pohvaliti da su u mom krugu prijatelja zapravo svi pomalo čudni. Kad staviš nazivnik “čudno”, znači da su to ljudi koji istražuju, usuđuju se probati, koji su hrabri i koji su spremni napraviti korak. To su moji prijatelji. Za ove normalne ljude čini mi se da trate život, da se ne usuđuju probati. Mene okružuje druga skupina, volim ih zvati čudacima koji me inspiriraju jer uvijek imaju nešto drugo reći, tako da ti dan prođe inspirativno. A nitko ne zna ima li sutra. Bitno je sad, ovaj trenutak, jer ne znam imam li sutra.
Nikad ne planirate?
Normalno je da čovjek mora imati želje koje ga potiču, ali ne planiram da ću sutra kuhati kavu ili da će za pet godina moj brend biti u New Yorku. To su gluposti. Time si stavljaš ograde kojima težiš, a zapravo te život može odnijeti u neke stvari koje mogu biti petnaest puta bolje. Ja sam se oslobodila tih ograda, ne želim to. Jedno smo vrijeme imali 15 dućana. Putovali smo od jutra do mraka, Zadar, Dubrovnik, Split…
Imaš novac i samo to imaš. Nemaš vrijeme, nemaš prijatelje, uživanje. I onda se dogodi trenutak kada shvatiš da novac nema apsolutno nikakvu vrijednost ako nemaš vrijeme. Tada sam odlučila prioritete posložiti drugačije. Povukla sam veliku kočnicu. Od tada radimo suradnje, nemamo svoje dućane, nego veleprodaju. Surađujemo i dalje s ljudima, ali bez tog opterećenja. Meni je i danas posao primaran, on je moj život, ali s druge strane u tome svemu nađem prostor za projekte, za ljude, za dobru hranu, zabavu, nove ideje, kreacije.
Hedonistica?
Pet plus, ali u smislu da volim život. Nije stvar u tome da moram jesti najbolju hranu. Ja volim život i ljude koji vole život. Ti si zapravo vlak koji putuje od destinacije A do destinacije B. U tvoj vlak uđu neki ljudi. Neki zaspe i ostanu do kraja u vlaku. To su obično roditelji, a neki samo dođu po stanicama i na drugoj iziđu. Ali tvoj vlak i dalje ide. Neke ljude moraš sresti, s nekima moraš biti cijeli život.
Ne volite granice, ali što biste na kraju karijere voljeli da ostane?
Pamtiš lijepe trenutke. Ja bih voljela da se imam čega sjećati.
Ove `bakice` s milanskih ulica morate vidjeti
Kad je riječ o Thompsonu zabrane su ok , kad je riječ o bajagi zabrane su besmislene, klasična ljevičarska priča.