Zašto su Hrvati inteligentni. Sedmorica naših na krovu svijeta

Prema hrvatskoj Mensi, inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova te korištenja znanja za snalaženje u okolini. Ako je suditi prema popisu na stranici World Genius Directory, Hrvati su prilično zastupljeni među najinteligentnijima na svijetu. Prvi je jedan Grk Evangelos Katsioulis, pa onda Amerikanac Rick Rosner, a treći je – Zagrepčanin Mislav Predavec. Gospodinu Predavecu bilježi se kvocijent inteligencije 192, koliko ima i Rosner, dok Katsioulis ima 198. Spustimo li se nešto niže, pronaći ćemo Nikolu Poljaka sa 183 pa Zorana Bijača, Ivana Iveca, Domagoja Kutlu, Ivana Rašića i Igora Bogdanića. Znači, u tom je direktoriju koji se uzima kao relevantan, sedmorica Hrvata.

I baka iznimno inteligentna

Normalno, ima ovdje i predstavnika susjednih zemalja, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine, a treba uzeti i jedan odmak – nije svaki stanovnik kugle zemaljske testirao svoju inteligenciju. Ipak, očito je kako Hrvati imaju sklonost provjeravati se, ali i da među njima ima doista inteligentnih ljudi. No, sam Predavec upozorit će nas da ne brzamo sa zaključcima.

– Po mom mišljenju, ne postoji relevantna lista “najinteligentnijih” ljudi jer se u tiskovinama i medijima objavljuju ponekad i astronomski rezultati nekih poznatih ljudi koji su njihov pretpostavljeni, odnosno iščekivani IQ na osnovi njihovih akademskih dostignuća ili sličnog. Nas nekoliko ljudi iz IQ svijeta koji su sami postizali iznimne rezultate probrali smo testove za koje vjerujemo da su, iako nesavršeni, danas najbolji i najpouzdaniji za mjerenje inteligencije, naročito u području četiriju standardnih devijacija iznad prosjeka. Oni su se pokazali visoko pouzdanima na pojedincima koji su postizali savršene ili gotovo savršene rezultate na standardiziranim testovima od kojih je možda i najpoznatiji test RAPM, koji je nekad rabila Mensa. Upravo na RAPM je nastala serija vremenski nelimitiranih apstraktno-prostornih testova visokog ranga. Mi se ravnamo prema rezultatima takvih testova, kod kojih je provedeno testiranje, ne možemo uvrštavati pretpostavljene rezultate slavnih ličnosti kod kojih testiranje nije provedeno. Naravno, mi ne možemo utjecati ako netko i negdje objavi rezultate po nekom svom kriteriju – govori najinteligentniji Hrvat, dodajući kako se na listama obično stavlja najbolji rezultat koji je neki kandidat polučio. – Tako ima kandidata koji bi imali dosta manji prosječan IQ u odnosu na svoj najbolji rezultat. U mom slučaju, moje varira od otprilike 175-195. Prosjek nisam nikad računao, ali mislim da bi bio iznad 180 – govori.

O najinteligentnijim Hrvatima pisalo se puno. Nas je ovaj put zanimalo zbog čega su ljudi inteligentni. Ima li nešto u genetici?

– Moj otac, koji je građevinski inženjer, istaknuti pojedinac, generalni direktor Viadukta, dobitnik više nagrada i priznanja u svojoj struci, uvijek mi je bio potpora i dobar savjet u životu. Davao je uvijek inteligentne savjete. On sam kaže da je njegova majka Katarina bila žena iznimne inteligencije iako nije imala fakultet – kaže Predavec.

Neurokirurga prof. dr. sc. Darka Chudyja sa Zavoda za neurokirurgiju KB-a Dubrava u Zagrebu pitali smo koliko je za inteligenciju odgovorna genetika, odnosno koliko su točna najnovija istraživanja kojima su prepoznati “geni inteligencije”.

– Našalimo se malo. Ako se znanstveno raspravlja o tome koja rasa ima duži penis, onda to neće izazvati bitnu reakciju društva osim niz šala i poneku znatiželju da vide stvar uživo. Međutim ako govorimo o genetici i inteligenciji, onda ćemo izazvati niz što političkih, što etičkih, filozofskih i na kraju znanstvenih rasprava. U povijesti je postajalo vrijeme kada se željelo dokazati urođenu bitno veću inteligenciju izabrane rase.

Čak i rasprava o mogućnosti funkcioniranja ženskog i muškog mozga neće proći bez političkih konotacija.

Stoga se postavlja pitanje što je svrha takvih znanstvenih istraživanja i kamo ona vode. Hoćemo li tražiti od budućeg supružnika da nam se genetski izjasni ili ćemo morati pokazati genetsku kartu svom poslodavcu, profesorima u školi koji će nam na lijep način objasniti da se u naše dijete ne isplati ulagati dodatnim instrukcijama. U knjizi Malcoma Gladwella “David i Golijat” na primjerima je prikazano kako su neki ljudi, unatoč svom hendikepu (disleksiji), postigli vrhunsku karijeru, a superinteligentni ljudi nisu našli ni sreću ni bogatstvo. Da ipak odgovorim djelomice na ovo pitanje. Genetika određuje neke naše spoznajne mogućnosti i pamćenje, ali ne sve, i poprilično toga ipak ovisi o okolini i interakciji s njom. Kao otac svoje djece često sam ljutit što suviše vremena provode uz mobitel, internet ili kompjutorske igre. Međutim, danas smo svjesni da imaju neke vještine koje naša generacija nije mogla steći u tom opsegu. Njihov mozak sa šest godina komunicira globalno, a na bezbrojna pitanja odgovaraju sami pretraživanjem – rađa se neka nova vrsta inteligencije – kaže dr. Chudy.

Einstein i mozak od 1000 g

Koliko znamo o područjima mozga koja su “odgovorna” za inteligenciju?

– Ovo pitanje zahtijeva da znamo što pod inteligencijom podrazumijevamo. Snalažanje u novonastaloj situaciji ili tzv. emocionalnoj inteligenciji. Možemo govoriti u kojim dijelovima ljudskog mozga su smještene više spoznajne funkcije kao što su dijelovi korteksa koji graniče između pojedinih režnjeva kao što su gyrus angularis i gyrus marginalis. Ili o čeonom režnju, dijela mozga koji je doživio najveću ekstenziju u naše vrste u odnosu na primate. Danas se govori o takozvanim zrcalnim neuronima koji nam pomažu da učimo jezik, fine motoričke radnje, ples, sportske vještine. Manjkom ovih neurona pokušava se obrazložiti nastanak nekih uređenih poremećaja spoznajnih funkcija, a primjer za to je autizam. S obzirom na to da je moje uže područje interesa duboka mozgovna stimulacija, za sada ne postoji centar, neuroanatomska struktura ili jezgra u mozgu koja bi se stimulirala i time postigla bitno bolja memorija ili logično zaključivanje. Nakon smrti Alberta Einsteina pokušali su na Sveučilištu John Hopkins saznati što je tog čovjeka činilo genijem te su neuroznanstvenici proučavali njegov mozak, međutim, do konkretnog odgovora nisu došli. Nisu mogli zaključiti zašto je mozak od samo 1000 grama (prosjek je 1400 grama) mogao prodirati u tajne fizike svemira i oblikovati jednadžbe energije i mase – kaže dr. Chudy.

Za sada, govori, ne postoji točna metoda mjerenja nečije inteligencije iako je funkcijska magnetska rezonanca odgovorila na niz pitanja gdje su područja kojima volimo, mrzimo, govorimo, slušamo govor ili muziku. O inteligenciji se može zaključivati jedino ako postoji dramatičan otklon od zdravih osoba. Povijest obiluje inteligentnim ljudima, mnogima i s ovih prostora, no čini se kako se ni analiza njihova mozga nije postigla neki konkretan rezultat.

– Analizom same građe ljudskog mozga različitih velikana ljudske povijesti nije pronađena neka posebnost u njihovu izgledu. Njihovi su mozgovi i građom i veličinom „prosječni“. Isto tako, do sada nije uočena ni jedna druga fizička osobina koja bi im bila zajednička te bi mogla upućivati na osobe s iznimnom inteligencijom. Ono što je bilo posebno kod ovih osoba jest njihov neobičan način pogleda na svijet, upornost u svojim djelovanjima, iznimno velika znatiželja i mogućnost povezivanja poznatih činjenica na vrlo kreativne i neuobičajene načine.

Također, velika većina njih je rano u životu pokazivala interes za određena područja znanosti ili ljudskog društva te su svoja proučavanja i edukaciju usmjeravali u tom smjeru. Na žalost, ili na sreću, proučavajući živote velikana ljudskog roda, ne možemo doći do univerzalnog recepta za razvoj iznimne inteligencije i kasnijeg uspjeha u životu. Jedino što nam moderna neuroznanost i znanost općenito govore jest da je svako dijete jedinstveno, s jedinstvenim skupom vještina i sposobnosti koje treba prepoznati i maksimalno stimulirati kako bi razvilo svoj puni potencijal – kaže nam doc. dr. sc. Goran Sedmak s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Mjerenje inteligencije

Zanimalo nas je i jesu li inteligentni ljudi uvijek i uspješni, odnosno je li visoka inteligencija preduvjet uspjeha.

– Pitanje ljudske inteligencije, njezina mjerenja i značenja za uspjeh u životu je jedno od najzanimljivijih pitanja u današnjoj neuroznanosti. Mjerenje kvocijenta inteligencije izvorno je stvoreno kao dijagnostička metoda kako bi se pronašle osobe s posebnim potrebama, te im se pružila adekvatna skrb, a ne kao mjera „pametnosti“. Definirati značenje inteligencije za kasniji uspjeh u životu nije lako, kao što nije lako ni definirati što to samo po sebi inteligencija znači. U nekom širem značenju inteligenciju bismo mogli opisati kao sposobnost uspješnog snalaženja u novim i nepredvidivim situacijama. U popularnim testovima inteligencije, koji se mogu pronaći na internetu, vrlo često se testiraju akademska znanja ili neke određene vještine (npr. prostorno snalaženje). No, ta znanja i vještine često ne moraju imati presudan faktor u životnom uspjehu. Vrlo često se navode primjeri osoba s visokim kvocijentom inteligencije koje su postigle značajna postignuća u životu (npr. Albert Einstein ili Nikola Tesla), ali isto tako postoje mnoge osobe s visokim kvocijentom inteligencije koje nisu postale tako uspješne u životu. Zbog toga se danas koriste i mnogi drugi termini vezani uz inteligenciju (npr. socijalna inteligencija, emocionalna inteligencije itd.) koje su jednako važne za uspjeh kao i sama „inteligencija“. Osim same inteligencije vrlo važno za kasniji uspjeh u životu su i drugi faktori kao što su motivacija, želje, upornost i ambicije. Neke osobe vrlo velike inteligencije jednostavno nemaju ambicija naporno raditi kako bi ostvarili vrhunske karijere. Bez mukotrpnog razvoja svojih vještina i napornog rada potencijal za razvoj „iznimne inteligencije“ ostat će samo neispunjeni potencijal – kaže dr. Sedmak.

Kod djece je vrlo teško, ističe, prepoznati u ranoj dobi hoće li netko biti „visoko inteligentan“ i uspješan kasnije u životu.

– Ne postoji jasna osobina koju bismo proučavali, a kada bi i postojala, ne bi nam bila previše korisna jer se djeca razvijaju različitim brzinama (neka djeca sazru ranije, neka kasnije).

Također, na uspješnost u životu osim vlastitih osobina (kao što su inteligencija, tj. genetske predispozicije) važnu ulogu igraju i mnogi vanjski utjecaji kao što su obitelj, obrazovanje, društvena skupina i slično. Za povećanje uspješnosti u životu važno je da osoba pronađe svoje „zanimanje“, tj. ono u čemu je dobra te svoje životno usavršavanje usmjeri u tom pravcu. Vrlo važnu ulogu u tom procesu ima obvezno obrazovanje koje bi trebalo ponuditi najširi mogući spektar aktivnosti i predmeta – od matematike, jezika, informatike, preko prirodnih znanosti, pa sve do praktičnih vještina kao što su kulinarstvo i tehnička kultura. Na taj način dijete će imati mogućnost pronaći ono čemu se veseli i u čemu je dobro te se usavršavati u tom smjeru. Jasno, neće sva djeca biti jednako uspješna u svim područjima, no samo zato što netko slabije računa ili se ne izražava lijepo ne znači da ta osoba nije inteligentna i da neće uspjeti u životu. Također, za kasniji uspjeh u životu bitno je da se u ranom razdoblju mozak pravilno razvija. U tome važnu ulogu ima i „korištenje“ mozga tijekom djetinjstva, tj. da se mozak „optereti“ sa što većim brojem informacija kako bi se razvile njegove mogućnosti upamćivanja, zaključivanja i analize dobivenih podataka. Mozak koji se u ranijim razdobljima ne stimulira dovoljno različitim podražajima, poslije u životu teže i sporije usvaja nova znanja te u nekih osoba i ranije nastupi tzv. „kognitivno starenje“, tj. propadanje mentalnih sposobnosti – zaključuje stručnjak s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga.