Zlatni Istrijan prvi put o privatnom životu, obitelji, prvom pucanju...

Vrata širom otvorena, iskreni osmijeh, ozračje dobrodošlice, a u domu i restoranu deseci vaza cvijeća, karirani stolnjaci i besprijekorna čistoća.... Na samom ulazu u Novigrad, na stanciji Roselo dočekala nas je cijela obitelj Cernogoraz, ovih dana najspominjaniji i najslavljeniji Istrijani čije je povjerenje i potporu zlatom ovjenčao najbolji strijelac na svijetu, Giovanni, olimpijski prvak u trapu.Tata Valter, majka i nona, obje Brune, sestra, nećakinja, supruga Sabina, pa i kći Evica već su navikli na medijsku pažnju i čestitare koji prolaze kroz dom Cernogorzevih. Ponos ne kriju i nemaju razloga kriti.  Giovanni, koji tek slaže dojmove, samozatajno priznaje da su dani poslije Olimpijskih igara jednako uzbudljivi i dirljivi kao i samo natjecanje. Sport i nadmetanje su jedno, veli, traže vježbu i koncentraciju, a neizvjesnost traje do posljednjeg trenutka... No, sreća i veselje koje su njegovi sugrađani dijelili s njime podjednako su dojmljivi te su na oči mladog strijelca više puta izmamili suze radosnice. Crnogorzevi su skromna i samozatajna obitelj koja se ugostiteljstvom bavi već treću generaciju. Restoran, poznat isključivo po domaćoj hrani i svježoj ribi otvorio je Giovannijev nono, po kojem zlatom ovjenčani sportaš i nosi ime. U restoranu radi cijela obitelj. Sve je na stanciji Roselo u znaku streljaštva, od vitrina u kojima se sjaje redovito lašteni pehari koje su otac i sin Cernogoraz osvojili, pa do uokvirenih novinskih članaka o uspjehu te lovačkih pasa o kojima skrbe. Giovanni i otac Valter vrsni su lovci, a lovišta u Istri poznaju kao svoj dlan. Giovanijeva ljubav prema streljaštvu, ispričao nam je, potječe iz dječačkih dana kada je za ocem po šumi vukao pušku i nosio opremu. Zakoračivši u punoljetnost okušao se u gađanju. Sve što se događalo nakon toga ovjekovječeno je pokalima, peharima, medaljama....

Lov nije samo ubijanje...  

Kako je biti lovac, ustrijeliti životinju, oduzeti joj život, pitamo Giovannija. - Nije lov puko ubijanje i slaganje divljači na gomilu. O tim istim životinjama brinemo cijele godine, zimi im nosimo hranu, ljeti vodu... A ne ubija se svaka životinja. Čudna je sprega nas lovaca i divljači - kaže Giovanni kojem lov, zbog brojnih obaveza i treninga više nije na popisu prioriteta. 

- Još i danas pamtim prvi tir (hitac, op. a.) kada me puška sačmarica odvalila po ramenu. No, nisam se dao, želio sam naučiti pucati i dao sam sve od sebe da u Bužaniji, na streljani našeg lokalnog lovačkog društva svladam vještinu pucanja gađajući glinene golubove. Iskusniji strijelci zaključili su da imam i ruku i oko, a ubrzo su uslijedila natjecanja: županijsko, državno i tako redom - prisjeća se Giovanni. 

- Tata i ja odlazili smo u Ilirsku Bistricu dvaput tjedno kako bismo trenirali u tamošnjoj streljani jer je velika razlika između lovačke streljane i one olimpijske. 

- Mama se ljutila - prisjeća se tata Valter, no onda je i ona polako morala popustiti, i to nakon prvog većeg uspjeha 2002. u Finskoj kada je Đani u raspucavanju osvojio treće mjesto. Slijedila su odličja u svjetskom i europskom natjecanju, a onda i seniorske medalje u Španjolskoj, ekipno srebro... 

- Potpora obitelji u sportu je najvažnija, a ja je, srećom, imam. Svako natjecanje znači da me kući nema barem deset dana, a o pripremama koja im prethode, da ne govorim. Ne mogu stići na sva natjecanja. Valja dogovoriti s trenerima i procijeniti koja su natjecanja važna. Odlaziti na sva, pa čak i da se profesionalno bavim samo streljaštvom i da ne radim ništa drugo u životu, također ne bi bilo rješenje. Prenaporno je i ne bih se uspio ni pripremiti ni koncentrirati da iskočim iz osrednjosti. Zlatna medalja je čast, ali i obaveza jer gdje god da se sada pojavim, svi će očekivati da sam najbolji. To je i psihološki pritisak, a dobrih je strijelaca jako puno. 

Sabini pozlilo u finalu  

Očevoj medalji posebno se veselio Leonardo, Đanijev sin iz mladenačke ljubavi, kada je imao tek 18 godina, a koji s majkom živi dvadesetak kilometara dalje, u Bujama. Plavokosi i plavooki dječak ponosno se okitio očevim trofejem. Pa nema baš svatko oca olimpijskog pobjednika!

 - Strpljenja, barem za sada, ima i moja Sabina - šali se Giovanni grleći svoju mladu suprugu. U braku su kratko, a zbog priprema za Igre u Londonu nisu bili ni na medenom mjesecu.

- Spremamo se neko vrijeme, sad je i Eva dosta velika, ima 16 mjeseci, pa može ostati s nonićima. Nadam se da ćemo, na jesen kada malo minu gužve i vrućine, negdje u listopadu, konačno nekamo na medeni mjesec, u Španjolsku ili na Siciliju - smješka se skromna Sabina, zaposlena u resortu Kempinski. I za nju je, kaže, Giovannijevo raspucavanje u Londonu bio stresan događaj dok je s obitelji pratila prijenos u Zajednici Talijana u Novigradu. 

- Pozlilo mi je jer sam disala kratko i plitko pa je pola obitelji, što zbog uzbuđenja, što zbog slabosti završilo na tlu - smije se Sabina čekajući da prođe finale Svjetskog kupa u Mariboru, državno prvenstvo u Zagrebu i sva ostala prvenstva koja ni ne uspije pratiti. 

Nona Bruna kuha po željama  

Sabina i Giovanni skladan su par, a šetajući s njima po Novigradu nije bilo moguće ne zaustaviti se barem desetak puta od čestitara na svakom koraku. Ne brine Sabinu to hoće li joj supruga “ponijeti” slava. On je, kaže Sabina, skroman i u olimpijskom zlatu gleda samo sportski uspjeh. 

Iako su u braku relativno kratko, poznaju se sedam godina. Giovanni je u kultnom novigradskom kafiću Vitriol primijetio sitnu tamnokosu djevojku te je, prisjeća se, valjalo uložiti dosta truda da se dokopa broja. Slao joj je poruke, nagovarao na izlazak... 

- Vjenčali smo se dva dana pred Valentinovo, i to u kapelici na Crvenom vrhu, pa se tako ne događa da zaboravlja godišnjice, barem za sada - smije se mlada Giovannijeva supruga. 

I ona njemu, baš kao i on njoj, voli ugoditi, nagraditi ga pažnjom iako zbog poslova, treninga i natjecanja imaju malo vremena za sebe. Srećom, Sabinu ne čekaju obaveze i u kuhinji jer se kod Cernogorzevih kuhanjem bave majka Bruna i Giovannijeva nona po ocu, također Bruna. 

- Kada je bio mali, jeo je sve, nije bilo posebnih želja. A danas... - priča nona Bruna u dijalektu otkrivajući male obiteljske tajne - Jede samo rižu! Rižu na mijar (tisuću op.a) načina jer drži liniju. Pazi da se ne udeblja ni malo! 

Giovanni nakon povratak iz Londona još nije uzeo pušku u ruke. Kondiciju održava u teretani obližnjeg hotela, a prvi put puca u nedjelju, 19. kolovoza na streljani u Bužaniji kamo su ga na feštu u Brtonigli pozvali lovci iz lokalnog društva.