Tri tropska koraljna atola - Atafu, Nukunonu i Fakaofo koji su objedinjeni u teritorij Tokelaua, otočja koja je zapravo pod vladom Novog Zelanda iako imaju vlastitu samoupravu, pružaju ljudima život iz snova. Novi Zeland pomaže im financijski jer 1500 stanovnika ne može proizvesti dovoljno da bi zemlja prihodovala više od rashoda. Financiraju im školstvo i zdravstvo. Jedina su ekonomija na svijetu koja ima 100 posto obnovljive izvore energije. Ruski fotograf Vlad Sokhin posjetio je otoke 2016., a za Bird in Flight ispričao je kako izgleda način života na otočju.
Prijevoz po otocima je besplatan, a uopće ne reklamiraju prirodne ljepote jer ne žele da turisti loše utječu na njihove potomke. Kad je riječ o turizmu, prostora za hotele i nema previše jer površina kopna iznosi tek 10 četvornih kilometara.
Tri otočića u južnom Pacifiku stanovnicima ne nude mnogo šansi za zaposlenje, pa se stanovnici najčešće bave svinjogojstvom i ribolovom, a izvoze kokose i drvo, zanatsku robu, poštanske markice i kovanice.
Tokelau je jedna od najmanjih i najudaljenijih država na svijetu. Sastoji se od tri koraljna atola usred Tihog oceana, 580 km sjeverno od američke Samoe iz koje se dolazi plovidbom koja traje čak dva tjedna. Veliki dio teritorija nalazi se na tek nekoliko metara nadmorske visine i to ih čini najosjetljivijom zemljom na svijetu kad je riječ o klimatskim promjenama i podizanju razine mora. Iz tog su razloga stanovnici u strahu od tsunamija jer bi ih on u potpunosti uništio.
U videu pogledajte kako izgleda Fakaofo:
Svi stanovnici imaju putovnice Novog Zelanda, a Tokelau ima najmanju ekonomiju na svijetu. Novi Zeland im je bitan jer iz njega uvoze gotovo sve, od prehrambenih proizvoda pa do građevinskog materijala, a bitan oblik prihoda su i dozvole za ribolov.
Međutim, problem je u tome što je ta grana gospodarstva ugrožena zbog zagrijavanja temperature mora pa koraljni grebeni sve više poprimaju bijelu boju, čime se narušavaju staništa riba. Solarni paneli zaslužni su za više od 90% električne energije na otoku, a preostalih 10% dobiva se od lokalno proizvedenog kokosovog ulja.
Na Nukunonu živi oko 420 ljudi. Svježe vode je malo i skupljaju je u spremnicima, a nadomještaju i kišnicom. Dolazak u Tokelau nije nimalo jednostavan - svakome tko se odluči za posjet potrebna je viza, no do nje nije jednostavno doći. Život se odvija sporo i lagano, a svaki od otoka ima i svoja pravila ponašanja. Stanovnici dane provode radeći, pecajući ili u molitvi, kuće se grade jedna blizu drugoj, a u glavnom selu atola, Atafu, živi tek oko 250 ljudi.
Na otoku Fakaofo sedam policajaca patrolira otokom sa 355 stanovnika i brinu se da lokalni stanovnici poštuju pravila otoka kako bi se sačuvao mir i tišina u večernjim satima zbog mise u crkvi.
Prema pravilima, svi bi trebali prestati raditi nakon 18 sati, a nedjeljom nije dopušten nikakav rad. Od 18:00 do 18:50 ljudi ne smiju stvarati buku jer je to vrijeme namijenjeno odmoru nakon radnog dana. Od 18:50 do 19 svi bi stanovnici trebali biti u kućama i moliti, a od vrijeme od 19 do 21 namijenjeno je plivanju ili nekoj drugoj sportskoj aktivnosti. U 21 sva djeca moraju ići u krevet, dok se nakon 23 sata ne preporuča se hodati ulicama ili stvarati nikakvu buku jer tad počinje odmor za idući dan. Kad je riječ o sportskim aktivnostima, uz plivanje, najčešće se igraju odbojka i ragbi. Na Tokelauu je sve na solarnu energiju pa se noću ne isključuju svjetla jer energije ima na pretek
Modernije kuće, u kojima živi većina, izgrađene su uz financijsku pomoć Novog Zelanda. Za ribolov su zaduženi muškarci, a ulov se raspoređuje na sve stanovnike te svatko dobije jednaku količinu, čak i bebe. Treba naglasiti kako i svaki od otočića ima svoju svrhu - dva su stambena, a jedan ima infrastrukturu, uključujući internetske usluge, banke, bolnice i trafostanicu. Groba se nalaze na dva otočića, a jedan je otočić postao svinjogojska farma - ljudi svakodnevno tamo odlaze brodom kako bi nahranili svoje svinje, a prijevoz im je besplatan. Ostali otočići služe kao povrtnjaci ili izletišta. Život ovdje općenito izgleda poput tropskog raja, zaključio je Sokhin.
Ne postoji besplatan prijevoz. Postoji samo različit način financiranja, jer uvijek sve na kraju plate građani - porezni obveznici.