Liječnici u politici i bolnicama nisu polagali istu prisegu

Ovih su se dana HDZ-ova i SDP-ova saborska skupina opet svađale oko korupcije, je li se to činilo samo gdje su na vlasti hadezeovci ili i ondje gdje su na vlasti esdepeovci. I u HDZ-ovoj i u SDP-ovoj saborskoj skupini bio je po jedan liječnik, u HDZ-ovoj dr. Darko Milinović, u SDP-ovoj dr. Željko Jovanović. Tako su liječnici saborski zastupnici, kao i nekoć njihovi brojni prethodnici, opet postali akterima političkih zbivanja. Liječnici su od samih početaka našega višestranačja bili njegovi akteri, katkad važniji, katkad manje važni, ali stalni. Danas ih je manje, ali su i dalje prisutni. Opet s nejednakim ulogama. Zbog brojnih liječnika u politici do danas nije nestalo pitanje koje se vuče još od samih višestranačkih početaka – odakle tolik interes liječnika za politiku i toliko liječnika u njoj.

Odgovori na pitanje o uzroku brojnosti liječnika političara s raznih strana – najčešće sa sociološke i psihološke – nisu o tom društvenom fenomenu ponudili neki pouzdaniji odgovor.

Od nekadašnjih prvih liječnika političara u politici je još samo HDZ-ov veteran prof. dr. Andrija Hebrang. Njegovih medicinskih i sveučilišnih kolega Zdenka Škrabala, Gorana Dodiga, Mate Granića i Ivice Kostovića već dugo nema. Kao njihova zamjena poslije su došli dr. Andro Vlahušić, prof. dr. Ana Stavljenić Rukavina, dr. Rajko Ostojić te potom mlađi SDP-ovi kadrovi Biljana Borzan i Željko Jovanović.

Kao i mnogi drugi, i liječnici u politici završavaju i zbog osjećaja moći koji se iz nje širi. Pa i radi publiciteta koji ona daje. Ali i zbog novca kojega u politici ima. Volja za moć uvijek ima i potrebu da se širi.

Svatko tko je toga željan, tu želju najprije realizira u politici. Politika je, osim toga, postala estradom. Neki se političari ponašaju kao da su dio šoubiznisa, a ne pripadnici ozbiljne i odgovorne djelatnosti, kakva bi politika trebala biti. Ne bi to što ministar Milinović po novinama pokazuje svoj goli torzo (čini to i Putin) bilo nešto skaredno da nam i politika nije skaredna. Političari su u medijima postali češći no glumci. Pa i liječnici političari. I oni su urasli u matricu masovne kulture koja proizvodi mišljenja, stvara željene trendove i nameće sumnjive društvene vrijednosti. Ekranima i većinom novina dominiraju zabava i površnost, širi se kultura banalnoga, a ne kultura rada i odgovornosti.

No dovoljno je, primjerice, doći u Vinogradsku bolnicu, na intenzivni odjel neurologije, te promatrati ta dobra i draga lica, požrtvovne i marne sestre, brižno liječničko osoblje, od liječnika stažista, liječnica i liječnika do profesorica i akademika, i uvjeriti se da kultura rada i vedrina u radu nisu nestali (vjerojatno je slično i u drugim bolnicama).

Gledajući te ljude, uvjeren sam da za Hrvatsku ima nade, da još ima časnih i poštenih ljudi koji vole svoj rad. Da se poljodjelci, ribari, policajci, učitelji, srednjoškolski profesori, znanstveni novaci, znanstvenici... ne raduju onome što rade, s obzirom na to koliko su plaćeni, davno bi od rada odustali. Ali rad nije samo novac, on je i korijen riječi radost.

No kod nas je mnogo onih koji se raduju radu, a nemaju gdje raditi, dosta onih koji rade, a ne vole to što rade i mnogo mufljuza koji ništa ne rade, a sjajno žive od tuđega rada. Stara je ljestvica društvenih vrijednosti hrvatskoga društva srušena pa i stručni i sposobni liječnici dobiju nešto javnoga prostora tek ako izvedu neku novu i kompliciranu operaciju, neko malo medicinsko čudo.

Ili ako im se dogodi nešto loše, nešto na pacijentovu štetu. Tada su liječnika pune novine. I onda kada krenu hajke kako imaju prevelike plaće. Da su plaće u zdravstvu velike, zašto bi liječnici imali razloga ići u Sabor? Priča o liječnicima političarima zapravo je priča o nama i o našim poremećenim vrijednostima. S kultovima zabave, površnosti i moralnoga relativizma mi klizimo u propast. Zašto se ne vratiti onome boljemu u nama?