Lijepo svira, govori jezike i – ne shvaća Tadićeve podvale

Dok se još nismo do kraja oporavili od skandala kad predsjednik države Ivani Simić Bodrožić, koja je oca izgubila na Ovčari, objašnjava da je i Paulin Dvor mjesto zločina, Hrvatski list upozorava nas da je Tadić u Vukovaru darovao Josipoviću pretisak izdanja časopisa „Zenit“, jednoga starog eklatantnog velikosrpskog pamfleta. Ili se Josipović udvornički odnosi prema velikosrpskoj literaturi ili se nikad ozbiljnije nije bavio velikosrpstvom ili je pak Ured predsjednika do te razine politički nepismen pa do dana današnjeg nije shvatio Tadićevu podvalu! Što god bilo, na jadne smo grane spali i naciji je već vjerojatno neugodno gledati kako Tadić ponižava, vrijeđa, ismijava i faktički pravi „bedaka“ od hrvatskog predsjednika. Od šlepera i šlepera otetoga kulturnog blaga Tadić se ruga toj našoj muci i u dva posjeta Hrvatskoj svaki nam je put vratio po jednu – srpsku ikonu! I nikad ništa više! Kad je vidio do koje je razine superioran Josipoviću, počeo ga je ponižavati pa je posljednji put na susret zakasnio, rekao je da je – zaspao! Može li se bolje reći što mislite o svom sugovorniku kad nije vrijedan ni da na vrijeme ustanete da na susret ne zakasnite? Što još možemo očekivati: da ga lupka po glavi na sljedećem susretu?

Akademski slikar Antun Mateš, gledajući fotografije koje su mediji objavili sa susreta Josipovića i Tadića u Vukovaru, uvećao ih je i zamijetio da je Tadić darovao jednu knjigu Josipoviću i vidio da je riječ o reprintu izdanja časopisa „Zenit“. Onda se potrudio i tri mjeseca proveo u Sveučilišnoj knjižnici te istražio o čemu je riječ. Časopis „Zenit“ pokrenuo je 1921. godine Ljubomir Micić, hrvatski Srbin, koji ga je predstavio kao avangardnu međunarodnu reviju u vrijeme zalaza brojnih umjetničkih pravaca.

No već u broju iz veljače 1922. na naslovnici se tiska manifest zenitizma koji zaziva rušenje Europe tezama “Mi nećemo da smo Europejci. Hoćemo balkanizaciju Evrope. Na klin obesiti Europu biće divlje uživanje.“ Velikosrpsko ludilo najbolje opisuju riječi iz manifesta poput „smrt je naša narodna igra... naši momci za zubima nose sviralu i nož... u očima krv... kantu vadimo mozak i režemo pupak... mi smo jeretici koji mrzimo vašeg Boga i s radošću beležimo da je jedini božji namesnik na zemlji papa Benedikt XV ‘mirovni’ otegnuo papke. Jedna uš manje...”

Zenitizam je ekstremno napadao Hrvatsku kao dio europske civilizacije pa je autor poslije niza rasističkih poziva na uništenje hrvatske kulture zbog revolta pobjegao u Srbiju i nastavio izdavati list četiri godine dok na kraju nije zabranjen.

Micić 1940. godine tiska „Manifest srbijanstva“ u kojem je pak mržnja prema hrvatstvu došla do faze ludila pa tako Zagreb proglašava „sedištem pokatoličenog srpstva“ te poziva „očistimo sav korov od zemlje srpske“. Titov ga režim više puta uhićuje zbog slične histerije, a Micić umire 1971. godine. Tri godine poslije Titove smrti počinje njegova rehabilitacija premda građanska Srbija na čelu s Bogdanom Bogdanovićem ustaje protiv toga.

Poslije izložbe o avangardi 20. stoljeća, na kojoj se veliča njegov „Zenit“, perverziji nema kraja pa izložba stiže 1983. i u Zagreb premda čak i Dragoš Kalajić piše tada da bi ona u Zagrebu bila „potcjenjivanje inteligencije Zagrepčana“. U Zagrebu, piše Mateš, Zvonko Maković i Želimir Koščević ovacijama dočekuju izložbu. Donat i Tenžera žestoko je kritiziraju.

To je povijest, a stvarnost je da je reprint časopisa koji se skrivao iza umjetnosti, a zapravo je bila riječ o tipičnom fašističkom uratku koji otvoreno zagovara velikosrpstvo, Boris Tadić uručio Josipoviću i da je to prvorazredna blamaža o kojoj se mudro šuti. Lijepo je da Josipović svira glasovir i govori nekoliko jezika tečno, ali Hrvatskoj je potreban predsjednik koji savršeno poznaje okruženje, izvrsno vlada povijesnim relacijama i koji, a to se ne može naučiti, ima primjeren emocionalni odnos prema naciji i povijesti nacije koju predstavlja. Bilo bi prilično da su mu takvi i suradnici u Uredu! Ne može se ništa ne znati o zenitizmu i primiti šutke reprint lista koji otvoreno prezire Hrvatsku! Ne može se šutjeti kao što upravo šuti Ured hrvatskog predsjednika da službena Srbija svojata Gundulića i Držića! Ne mogu se prešutjeti vapaji Hrvata iz Vojvodine koji ovih dana doslovno mole da se netko za njih zauzme! Nije normalno da se Srbima u Hrvatskoj vraćaju oteti stanovi, a da se Hrvatima protjeranim iz Vojvodine ne vraćaju oteti stanovi!

Tko bi se trebao izboriti za pravdu ako ne predsjednik Hrvatske koji se hvali sjajnim odnosima s Tadićem?