Linić drumom, SDP šumom

Iako nas je porezno toliko opteretio da doslovno narodu guli kožu, ministar financija Slavko Linić zaslužuje najveći respekt od svih članova Vlade Zorana Milanovića. Njegovi su potezi jasni, djeluju promišljeno, vidljivo je što im je cilj, i – što je jako važno – Linić ostavlja dojam da je iskren. On ne filozofira, a dovoljno je star i prgav da mu nije ni na kraj pameti bilo kome se dodvoravati. Očito zadovoljan onim što je postigao u životu i politici, Linić nije opterećen ni stranačkim ambicijama. Zato i spada u rijetke SDP-ovce koji ne strepe od toga hoće li im stranački šef zamjeriti kada lanu ono što stvarno misle. Kada su u pitanju vlastita uvjerenja, Slavko Linić si dopušta da njegova partija ide šumom, a on drumom. Za razliku od Radimira Čačića, koji iza sebe ima brigu za poslovnu budućnost svoje tvrtke (iako je vlasništvo dionica prenio dalje), ministar financija ima samo plaću, a na brizi jedino dužnost u Vladi.

Da se ne dulji s hvalospjevima ministru opakog jezika, zaključiti je da je Linić pravi karijerni političar kakve je u Hrvatskoj (i to u paleti cijelog višestranačja) naći jednako lako kao i iglu u plastu sijena. Premda djeluje kontradiktorno jer nas stalno udara po džepu, upravo je Linić taj u Milanovićevoj vladi koji provodi ideju socijaldemokracije.

Odluka da se osnuje posebni odjel u Poreznoj upravi koji će se baviti kontrolom naplate poreza i doprinosa u velikim poduzećima potez je koji govori da se netko u ovoj zemlji napokon počinje brinuti o pravednosti. Ni jedna Vlada do sada nije imala problem kada je poreze trebalo naplatiti od nas malih, običnih građana ili kada je inspekcije, kontrole i ovrhe trebalo slati malim obrtnicima i obiteljskim poduzećima. Ali bi se dobro promislilo hoće li se u Agrokor poslati ekipa koja će pročešljati financijsko poslovanje Ivice Todorića, PIK-a Vrbovec, koje banke, HT-a, kakve naftne kompanije ili koje druge velike i moćne firme. A na te velike, kojih je izbrojano nešto više od 600, prošlih je godina otpadalo samo 5 posto ukupnih inspekcijskih nadzora. To znači da su se porezni inspektori iscrpljivali na pekarima, užarima, urarima, krojačkim salonima, arhitektonskim uredima, dok bi telekomunikacijskim operatorima tek svake prijestupne, i to eventualno, pokucali na vrata.

Naravno, radilo se o tome da su na čelu tih korporacija vrlo utjecajni ljudi koji, među ostalim, odlučuju o financiranju političkih stranaka. A njihove donacije mogu biti vrlo izdašne. Dakako da se politika nezamjeranja pravdala drugim stvarima, a to je da se radi o najvećim poslodavcima (njih 600 zapošljavaju 25 posto sve radne snage, a godišnje ostvaruju prihod od oko 400 milijardi kuna) i da se njih ne smije poljuljati jer bi to značilo narušiti socijalni mir. Takva filozofija, odnosno politika pogodovanja najkrupnijima i najbogatijima, a istovremeno stavljanja malih privrednih subjekata i građana u neravnopravan položaj u odnosu prema njima, vodi se praktično od stvaranja Hrvatske države.

Počelo je s idejom Franje Tuđmana kako Hrvatskoj treba 300 jakih i bogatih obitelji koje će gospodarski voditi zemlju. Stvorile su se te obitelji, ali tako da su izronile iz pretvorbene pljačke i malverzacija. Ono što je ostalo neopustošeno iza njih, otišlo je (poput banaka) u ruke strancima ili nekolicini domaćih monopolista. Eto, to je ta hrvatska gospodarska elita kojoj su se svi vladari klanjali, nisu ih opterećivali doslovnim provođenjem propisa i kontrolom naplate nameta, a elita se zauzvrat brinula samo za svoj profit. Sva pamet takve politike vidi se sad u krizi kada nema ni jednog investitora koji bi započeo bilo kakvu gospodarsku aktivnost. Sada dolazi u glavu da je izlaz u malim gospodarstvima, koja se godinama lupalo po glavi.

Linić je pravedno krenuo – istim aršinom velikima i malima. Ali to je tek početak. Milanoviću trebaju i ministri koji će znati tim malima skinuti birokratske omče i stvoriti uvjete da i oni privređuju i stvaraju?