Lino i stranački prijatelji

O rukometašima će barem nekoliko dana ovisiti raspoloženje u Hrvatskoj. Kao član vladajuće stranke, izbornik Lino Červar je na to raspoloženje mogao utjecati više nego njegov stranački šef, premijer Ivo Sanader. Pobjeda naših rukometaša nad Francuzima u Hrvatskoj bi pobudila opće veselje. Poraz će izazvati dešperaciju. Dok se premijer negdje na pučini opušta, uživajući u mirisu borovine, smilja i gradela, izbornik, i ne htijući, utječe na nacionalno raspoloženje više od njega. Poraz rukometaša nije smak svijeta. Ali bi mogao biti kraj jedne rukometne i nekih njezinih aktera.

Poslije gubitka protiv Francuske nitko se, unatoč razočaranju, neće vratiti s godišnjeg odmora. Pa ni premijer čiji stranački kolega nije uspio naše rukometaše uvesti u olimpijski finale. Premijer će, kao i mnogi, vjerojatno biti ljutit zbog poraza. Vjerojatno i puno više nego zato što mu se zamjera što on i njegovi ministri ljetuju na tuđim jahtama.

Što bi se u Hrvatskoj nekoga ticalo na čijoj se jahti premijer izležava da su rukometaši pobijedili? Osim toga, da političari ljetuju s tzv. tajkunima, i nije neka novost.  Zar i Ivica Račan, dok je bio premijer, nije bio gostom na jahti tadašnjeg mu prijatelja Damira Vrhovnika? A možda i najvažnije... Još je dobro dok nam političari Jadran obilaze tuđim jahtama. Puno će gore biti kada ga budu obilazili svojima.

Nedugo nakon zajedničkog ljetovanja Račanovo i Vrhovnikovo prijateljstvo neslavno je završilo. Ne mora to biti obrazac po kojem će završiti svako ljetovanje nekog moćnog političara na brodu nekog bogataša. Ne mora, ali i može. U politici su prijateljstva krhka.

Osobito stranačka. Ljudi koji znaju što je politika i koliko vrijede u njoj nastala prijateljstva, kažu da u politici postoje: prijatelj, neprijatelj i stranački prijatelj! Da takvo “stupnjevanje” nije tek nečija lucidna ironija, dovoljno je tek prolistati vlastiti mentalni katalog, prisjetiti se tko je sve s kim u politici prijateljevao te se sjetiti gdje je tko završio.

Račan i Vrhovnik su u tom  albumu političkih prijateljstava mala djeca. Šeks i Glavaš egzemplari su “stranačkih prijatelja”. Njih dvojica nisu slovili samo za prijatelje nego za prijateljine. Što je od svega ostalo?

Dok je netko uspješan i od političke koristi, u stranci ga se prijateljski tapše. Tako je bilo i s Linom Červarom, koji je za izbore kao političke manekene svoje stranke doveo gotovo cijelu reprezentaciju. Nakon što je već dugo i trener i političar, a postao je nekako i manje uspješan otkad je u politici, možda će i Červar nakon što je “slabo utjecao na biološko-meteorološke prilike” u Hrvatskoj poslije Olimpijade imati svoje (nove) “stranačke prijatelje”?