Pavao Pavličić ušao je među pet finalista nagrade Hrvatska knjiga godine (osnivač Hrvatska poštanska banka, partneri Večernji list, HRT i MH) s djelom “Mala tipologija hrvatske moderne lirike”.
Zašto ste svojoj tipologiji pridjenuli epitet “mala”?
– Iz dva razloga. Jedan je u tome što mi se činilo da bi neka druga tipologija, koja ne bi bila mala, tražila mnogo više argumenata i mnogo više primjera. Drugi je razlog u tome što sam želio naglasiti da je moja tipologija nevelika po pretenzijama, pa dopušta druge i drugačije raščlambe.
Razlikujete sedam tipova i sedam razdoblja hrvatske lirike od početka 20. st. do danas. Kako ste došli do “magične sedmice”?
– Pokušao sam prvo nabrojiti temeljna pitanja koja se postavljaju pred svaku pjesničku školu i ispalo je da tih pitanja ima sedam; potom se pokazalo da u hrvatskoj lirici ima i sedam razdoblja, jer u svakome od njih dominira po jedan problem: jednom je to pitanje o odnosu poezije i jezika, drugi put pitanje o odnosu poezije i svjetonazora itd.
Koliko se toga u recepciji lirike promijenilo od jedne do druge smjene stoljeća?
– Promijenilo se sve, a najviše mjesto što ga poezija zauzima u društvu. To je mjesto neuglednije nego što je prije bilo premda se ljudska potreba za poezijom nije promijenila. Promijenio se, međutim, i to dramatično, način na koji se toj potrebi udovoljava
“Tipologija” je ujedno antologija. Tko su vaši najdraži liričari?
– Premda na ovitku piše da je moja knjiga i antologija, s tom se tvrdnjom ne slažem. Pjesme su se našle ondje zato da bi ilustrirale teze koje se u tekstu iznose, birane su po kriteriju tipičnosti, a ne po kriteriju kvalitete. Da sam birao po kriteriju kvalitete, izabrao bih drugačije. Zapravo sam opisivao povijesne procese, a ne pojedinačne domete, pa sam utoliko i zazirao od toga da pokažem koji su moji favoriti. Naša moderna lirika kao cjelina, kao kompleksno zbivanje, važna mi je čak više nego oni pojedinačni pjesnici čije sam pjesme najradije čitao.