Europska unija nije tabu, nije svetinja, ali je trenutačna politička realnost. Bez obzira na proteklih 20 godina, i unatoč svemu što se događalo oko Europske unije i Hrvatske, kako su se postavljali hrvatski političari, što su obećavali, kako su sebi kupovali pozicije u svijetu, Europska unija danas je hrvatska nužnost.
Prema EU treba gledati posve pragmatično. Mi ne možemo dugoročno postići napredak ako ne postanemo dio zajedničkog velikog tržišta. Naše tvrtke i pojedinci nužno trebaju postati igrači na tom tržištu, kako bi se probijali bez nepotrebnih barijera, kako bi naši ljudi izvan zemlje osnivali tvrtke, kako bi lakše putovali, studirali, ali i da stanovnici EU mogu lakše doći k nama, posebice na ljetovanje. Europska nam unija treba zbog našeg gospodarstva, zbog novih investicija...
Uglavnom, puno je razloga zašto DA. A ponajmanje su životno važni razlozi u tome što je, primjerice, hrvatski jezik postao jednakopravan u Europskoj uniji, kako nam stalno mantra Jandrokovićevo ministarstvo. To je lijepo za čuti, na to možemo biti ponosni, jezik potvrđuje naš identitet, našu kulturu, ali na kraju ljudi od nečega moraju i živjeti, jesti, podizati svoju djecu, raditi... Od ponosa na jezik kruha neće biti ni za koga. Bez posla ostat ćemo bez ičega, pa na kraju i bez vlastitog jezika.
I sasvim je očekivano da će se na krajnjoj hrvatskoj desnici, od Đapićeva HSP-a pa nadalje, pronaći političke snage koje će pokušati politički profitirati ili na euroskepticizmu ili na otvorenom protivljenju ulasku u Europsku uniju. I to je legitimno, politička borba dio je suvremene demokracije, pa i oko pitanja ulaska u EU, a na kraju će narod reći svoje mišljenje.
Ali i u Hrvatskoj i u Europskoj uniji sve je raširenija pojava da su protiv europske ideje krajnje lijeve političke snage. Istina je da se u mnogim europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, osjeća zamor sa starim političkim elitama ili razočaranje njima. Zato ne treba čuditi da u Njemačkoj, primjerice, na tome u posljednje doba profitiraju Zeleni, ili da u Berlinu na gradsku političku scenu izbije Piratska stranka! I u Hrvatskoj se već neko vrijeme traži tzv. treći put, neka treća politička opcija, ali još je nema na vidiku, osim pojedinaca koji se žele prodati kao takvi, poput Ljube Jurčića ili Željka Keruma.
Najbolji primjer rušiteljske krajnje ljevice možemo naći u Grčkoj, gdje lijeve političke snage ne žele ni čuti o promjeni ponašanja i načina življenja koji ih je doveo pred bankrot.
Kao i u nizu drugih europskih zemalja, gdje se socijalna, ekonomska, financijska situacija koristi za rušenje europske ideje. Pa se tako mnogi naslađuju uzdrmanom pozicijom Angele Merkel nakon posljednjih njemačkih pokrajinskih izbora. A još više ti isti drže fige kako bi s njome što prije propala i eurozona, euro, a da nitko istodobno ozbiljno ne uzima u obzir što bi to značilo za Europu, pa tako i za Hrvatsku.
Na tom tragu će i istaknuti predstavnik hrvatske salonske ljevice Srećko Horvat ispaliti dubokoumnu tezu kako Europska unija prima Hrvatsku jer su obje korumpirane! I eurofanatizam, koji sad šire državne institucije i agencije pred referendum, uspoređuje s partijskim jednoumljem i jugoslavenskim totalitarizmom. Umjesto teoretskog filozofiranja, iliti pametovanja, bilo bi možda uputnije prostudirati činjenicu kako su se borci protiv partijskog jednoumlja redovito stavljali iza rešetaka, a nemali broj njih i hladnokrvno je ubijen.
U trenutačnoj propagandi Jandrokovićeva ministarstva može se dobiti dojam kako se od Europske unije stvara mit. Ali u praksi nikome vlas s glave nije pala zbog kritičke riječi u odnosu na EU. Pa ni Horvatu. EU nije najsretnije rješenje, ali nije ni najlošije. Uzaludna su stremljenja kako trebamo čekati da bi se EU srušila. Ne, mi moramo u nju ući i postati dio njezine zajedničke sudbine, i u njoj odlučivati dalje i o sebi samima. A ne od EU stvarati mit ili bauk.
Da, a umjesto toga žele slušati o promjeni političkog i gospodarskog sustava koji ih je doveo pred bankrot.