Ljubina maćeha Hrvatska

Učili su nas da, kada nekoga slučajno nagaziš, trkneš, gurneš, kažeš oprostite. Taj bonton, kućni odgoj nepoznat je Haaškom tribunalu. Potpuno. To su oni koji, nakon što su godinama u ćeliji držali nekoga optuženog za ratne zločine protiv čovječanstva, pa ih na suđenju oslobode i utvrde da su nevini, pa ih onda pošalju na slobodu bez isprike i bez ikakve, barem novčane odštete.

Zadnji od tih nesretnih likova koje je Haag držao 4 godine, pa kao da se baš ništa nije dogodilo, ekspresno transferirao u domovinu jest Ljube Boškoski, bivši ministar policije Makedonije. Boškoski ima dvojno, makedonsko i hrvatsko državljanstvo, u Istri ima vilu s apartmanima i poznatim restoranom u Balama.

Naše ga je državljanstvo stajalo uhićenja, jer je, u haaškoj igri, svojedobno bio uhićen po optužnici koju su tko zna gdje pripremali, a sve da bi ga se, dok se čeka prava optužnica iz Haaga, “pospremilo” u pritvor. U ćeliji pulskog pritvora čekao je godinu dana, njegovi su odvjetnici pronašli dokumente koji bi ga, pred normalnim sudom, trenutačno oslobodili teških objeda, no uzalud.

To je bilo takvo vrijeme, dok je još uvelike vladala doktrina bivše tužiteljice Carle del Ponte i njeznih političkih pokrovitelja, a koja bi stala u ovaj moto: uspostaviti ravnotežu zločina. Taj je poučak polazio od politikantske potrebe da se, ako ne u obujmu, onda barem u zločinačkoj namjeri, ipak niveliraju zločini i pripadajuće strasti svim narodima bivše, ratom zahvaćene državne tvorevine. Bez Slovenaca, naravno.

Tako su i Makedonci morali na haaški oltar prinijeti svoju žrtvu. Boškoskog. On nas zanima jer je kao Makedonac pomagao “hrvatsku stvar” od početka i tijekom rata. I jer je hrvatski državljanin. I jer je bio bliski prijatelj i docimer optuženom hrvatskom generalu Gotovini u ćelijama Scheveninga. I, valjda, stoga što je utvrđeno da je - nevin.

Za svijet, otišao je tiho, no za svoju Makedoniju glasno je dočekan. Narodnim veseljem na središnjem trgu u Skopju. Boškoski, međutim, nije dobro. Tisuće ga ljudi sada žele vidjeti, dodirnuti, pozdraviti. Političari bi pleli političke priče s njime. A njemu treba oporavak.

Obitelj. Kažu njemu bliski, najgore su posljedice četverogodišnje “potpune i strašne samoće”. “Brat Ljube”, kako ga od mila nazivaju Makedonci, četiri je godine po 16 sati dnevno provodio u samici veličine 3 puta 2 metra. Još je gore što su svi znali javnu tajnu - da je nevin. A iz Haaga je otišao - bez pardona.

Boškoskog, koji se od prevelike pozornosti makedonskih medija i javnosti nakratko sklonio čak i u - manastir Makedonske pravoslavne crkve (opet u svojevrsnu samicu) - sada boli novi apsurd: kako i kada će moći posjetiti i drugu domovinu, Hrvatsku? Što bi mu se moglo dogoditi da sada stigne do nekog graničnog prijelaza u RH? Da li bi završio u zatvoru u Puli, odakle je i prepraćen u Haag?

Muči ga, kažu njemu bliski, taj maćehinski odnos RH. Dvije su države već morale riješiti ovaj birokratski problem. Niti našim stručnim krugovima i institucijama nije jasno što da rade s Boškoskim. To tek trebaju dogovoriti s Makedonijom, koja bi morala opet tražiti ustupanje predmeta. Pa da “brat Ljube” izađe do kraja iz svojih ćelija.