U Gorskom kotaru snijeg nije čudo i nitko zbog njega ne paničari. "Kod
nas postoje samo dva doba godine: jedno kad se drvo siječe i cijepa, te
drugo kad ga ložimo", šali se jedan od muškaraca u gostionici
"Millennium" u središtu Gerova. Žamor koji je na trenutak utihnuo u
prepunoj krčmi kada se na vratima pojavio stranac podsjećao je na
prizore u vesternima. To je zato što u Gorskom kotaru svi sve poznaju,
a zima je doba godine kad je gotovo nevjerojatno da će sresti nekog
nepoznatog.
Gorani su sprijateljeni sa zimom. Na snijegu voze izvrsno, a zimska
služba, čini se, radi besprijekorno. Bio je treći dan snježne panike,
hrvatskog događaja tjedna, kada smo prokrstarili cestama po zakucima
Gorskoga kotara. Pratio nas je čudan osjećaj gledanja filma kojemu
greškom puštaju krivi ton: uz prizore ljudi koji idu svojim poslom s
radija je treštala drama o tome da snijeg još pada (a prestao je te
noći), zatvorenim cestama i problemima sa 150 kamionista zapelih na
Maloj Kapeli.
Delnice su zatrpane. Sve ipak radi, a jedino vozači dvaju kombija Fine
iz Zagreba parkirani u kraju "vidaju rane". Neobično je što je snijega
tu, kao zadnji put 1984. godine, više nego u Crnome Lugu, Gerovu ili
Čabru, jer ga ondje ima i kad ostatak Hrvatske zaboravi da ga je ikad
bilo. Križanje ulica Frana Supila i Ante Starčevića u Delnicama
najprometnije je mjesto. Po zasnježenoj cesti gmižu automobili i
miješaju se s mnoštvom pješaka. Oni idu cestom jer pločnici ne postoje.
Ulice podsjećaju na proširene staze za bob, a kroz njihove zidove
prokopani su prolazi do ulaza u kuće. Nigdje snijeg nije očišćen skroz
do asfalta, ali i čemu? Ulice su ionako prohodne. Osim u samome
središtu, gdje je užurbano prijepodne radnoga dana, Delnice kao da su
utonule u san. Na periferiji se tim "bob-stazama" samo šeću psi, koji
kao da se ne prestaju čuditi koliko sve odjednom drukčije miriše.
Iako je posvuda vedro, sa tek tankim razvučenim visokim oblacima preko
modrog neba, Risnjak iz Crnoga Luga djeluje dramatično, zastrt je
teškim crnim oblacima.
Potjera za konjima
U jednome trenutku s ceste u daljini ugledali smo dvojicu jahača kako
luduju po, do konjskih grudi, dubokom netaknutom snijegu! Pokušavamo
pronaći neku sporednu cestu gdje bismo ih presreli. Loveći konjanike, u
Tršću smo naletjeli na potpuni rat grudama! To su pripadnici 25.
samostalne družine izviđača iz Bistre, na sjevernoj strani Medvednice.
"Da, slalomska utrka Svjetskoga kupa bila je u našem dvorištu", smije
se starješina zimovanja Ivica Žnidar, "a čuvani šator za VIP osobe
doslovno u dvorištu dvorca, bolnice". Došli su na tjedan dana
zimovanja, dan nakon završetka te utrke. Nitko se nije osobito žalio na
tri olujna dana u kojima su dulje bili pod krovom planinarske kuće
Frbežari u Tršću na 825 metara. Dobili su ključ riječkog Planinarskog
društva "Kamenjak" i sad njih 27 malih Zagoraca uživa: u šetnjama do
podnožja skijališta "Rudnik" (jer dalje nisu išli), jednako kao i u
pripremi ručka. Jedino se desetogodišnja Lucija Lacković skutrila u
spavaćoj vreći. Uhvatio ju je virus. "Nažalost, ništa od skijanja",
kaže nam načelnica zimovanja Ivana Špoljar kad nam je pogled pao na
četiri para skija. Mali lokalni ratrak u četvrtak "štampao" je samo
dolinsku stazu za skijaško trčanje.
Snijeg je pao po neobičnom voznom redu. Umjesto prvo mokroga,
koji se zalijepi za tlo, pa potom pršića preko njega, pao je odmah
prašnjasti snijeg, a bura ga je razvitlala, pa ga je sad najmanje
upravo na dvije skijaške staze tumači nam Duško Hobar, geometar
iz Gerova koji radi u lokalnom uredu za katastar u Čabru, ali kao
dugogodišnji lovac, sada predsjednik županijskog lovačkog saveza, jedan
od najpreporučljivijih sugovornika o Gorskom kotaru. Silom posla i iz
hobističkog užitka, gotovo je cijelo područje propješačio i premjerio.
Što ovdašnju djecu nigdje ne vidimo, objašnjava nam, nije kriv samo
tanak snijeg na skijaškoj stazi, nego i računala. Ali, uhvatila ih je i
stoljetna navika da se zima ovdje provodi kod kuće.
Jedino lovci izlaze. Ovih dana lovi se divlja svinja, a protiv
bjesnoće lisice cijepimo tabletama koje im uguramo u ždrijelo
prepričava svoju svakodnevicu izvan ureda Duško Hobar.
Tko su te prikaze
Pitamo ga o jahačima koje smo, poput prikaza, na trenutak vidjeli na
snijegu.
Ljudi su tu navikli držati konje, nekad radi pomoći u šumskim
radovima, a danas iz užitka.
Želimo li vidjeti uzornu konjušnicu pravoga ljubitelja, pođimo do
Rajka Ožbolta u Kozjem Vrhu, preporučuje nam.
Kozji Vrh ime je dobio po divljači?
Da, nažalost, divokoza je tu sad malo. Još je manje srneće
divljači. Čini se da je tomu kriv karpatski ris, kojega smo dobili na
dar, da zamijeni našeg izumrlog kralja šume. Prevelik je, pa umjesto sa
zečevima, koji nikad nisu u opasnosti, sad izlazi na kraj i sa
srnjacima. Više bismo voljeli da nam red u šumi pravi manji, makedonski
ris ili divlja mačka. No, zapravo se ne smijemo tužiti na nedostatak
divljači. Šume su pune života, a po onome što se vidi, najbolje nam
stoje vuk i medvjed. Eh, da mi vas je ponuditi medvjeđom šunkom, ali
sada mogu samo blječkom (sušenim jabukama i kruškama) i kobasicom
jelena lopatara...
U potrazi za konjima, čistom slučajnošću opet smo naletjeli na nešto
drugo. Ne bismo zalutali da su očišćene samo važnije, ali prohodne su
gotovo najnevažnije šumske cestice. Tako smo se popeli u Eržence, na
1050 metara, gdje cesta završava. Dok smo se okretali, iz jedne od
drvenih kuća okićenih kolskim kotačima izašao je krupan muškarac i
pozvao nas da mu se pridružimo. U kući braće Antuna i Josipa Turka,
koji se nikada nisu uspjeli oženiti jer su šumski radnici, a nedavno ih
je posao doveo čak do Đakova, toplo je i udobno, iako malo osamljeno.
Nude nas rakijom od jabuka i krušaka koju sami pripremaju.
Pečemo je od viška uroda. Moramo, jer ako voćke ne oberemo sami,
obrat će nam ih medvjed. No, krumpir i mrkvu iz vrta ne možemo
zaštititi. Medo dođe, posluži se i ode!
Crkla sva tehnika
A gdje je najviše snijega? Naravno, u meteorološkom paklu, na Zavižanu. Pozvali smo meteorologa Antu Vukušića da pitamo kako su prošla tri burna dana. "Telefon još radi, ali sve ostalo kao da je prestalo. Podatke ne možemo više slati modemom jer je nešto crklo, pa sad ovisimo o jedinoj preostaloj vezi", bez velikoga dramatiziranja komentira osamljeni meteorolog na klimatski najopakijem mjestu u Hrvatskoj. "Na mjernom je mjestu visina snijega 118 centimetara, ali vjetar je tri burna dana toliko puhao da je snijeg sad potpuno prekrio prozore prizemlja. Rijetko je kad temperatura bila viša od minus dvadeset."