U ove jesenje dane kada se obnavljaju nekadašnje strepnje, dok se sjećanjem vuku vukovarske magle, prizori Mitnice, Sajmišta, Trpinjske ceste..., a iz neke očajne dubine dopire poznati glas Siniše Glavaševića, promiču i znana lica – Mile Dedakovića Jastreba, Blage Zadre, Mladoga Jastreba...
U tom su vukovarskom slikopisu mnogi dobri i hrabri ostali nepoznati, postavši jedino dijelom sjećanja onih čiji su te onih koji su ih znali. Da je Vukovarac Aleksandar Jevtić pomagao zarobljenim braniteljima, da ih je spašavao iz logora Stajićevo, donedavno nismo ni znali. To su znali tek oni kojima je pomogao i nešto Vukovaraca. Mi ostali nismo znali da taj čovjek i postoji.
Da netko spasi 150 činčila, već bi to bilo dovoljno da doznamo njegovo ime. Zašto je Aleksandar Jevtić ostao nepoznatim Vukovarcem kakvim je bio i prije rata, nije njegov problem. Čovjek se vjerojatno jednako dobro osjeća i u sadašnjoj kao i u nekadašnjoj anonimnosti. Rat je i njemu pružao priliku da poput nekih svojih sugrađana postane nečovjek.
Prisutnost JNA, propagandno ludilo o “oslobađanju Vukovara od ustaša”, činjenica da je Srbin i da su mu mnogi sunarodnjaci postali “teritorijalcima” i njemu je davala mogućnost da se uključi u kolektivno mahnitanje. I on je, poput drugih Vukovaraca, mogao haubicama rušiti svoj grad, a nakon što je grad “oslobođen” ispod crne zastave s mrtvačkom glavom arlaukati one grozne refrene o Slobi, mesu i salati. Mogao se uključiti u to morbidno kanibalsko slavlje. Mogao je i poslije sloma pokazivati prstom na sugrađane...
Mogao je Aleksandar Jevtić i u logoru Stajićevo, kamo su “oslobodioci” odvodili zarobljene branitelje, prokazivati. To je u turobnim vremenima unosno. Umjesto toga, Jevtić je štitio i spašavao. To što je činio još je jedan primjer da se i u grozomornim vremenima može biti čovjekom. Ako se hoće. Riječ čovjek nije „samo prolazna građanska nagodba“. U svakom vremenu čovjek je opreka nečovjeku.
Za ne biti čovjekom uvijek postoji opravdanje: od straha za sebe do straha za bližnje. Uvijek se možemo sviti pred terorom većine i biti konformisti, postati masa, gomila, pa i rulja. Oni koji se tome odupru ostanu zapamćeni kao pojedinci. Za vrijeme “najveće oluje povijesti”, za Drugoga svjetskog rata, dr. Đuro Vranešić u egzilu svoga sanatorija drži Miroslava Krležu. Krležu, intelektualni simbol ljevice, štiti dr. Vranešić, kojega će partizanska vlast, unatoč tome, i bez ikakvih dokaza, strijeljati kao “ustaškog kolaboracionista”.
Da nije bilo građanske hrabrosti dr. Bogdana Zlatarića, koji je unatoč izričitom Titovu upiranju prstom u Đodana i usprkos mrštenju partijskih ortodoksa, stavio u mirovanje njegov radni odnos, Đodan bi nakon izlaska s robije mogao jedino životariti. Mogao je u to olovno vrijeme i sudac Vladimir Primorac, kao i mnogi mu tadašnji kolege, “ne držati se zakona k’o pijan plota” pa Vladi Gotovcu, poput tih kolega, pripisati političkih grijeha za još tko zna koliko godina robije.
Mogao je – ali nije mogao. Zar je netko branio Slobodanu Langu da ‘71., poput drugih, svjedoči protiv svojih studentskih kolega – Ante Paradžika, Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička? Podrazumijevalo se, očekivalo, pa i tražilo da “treba štititi sistem”. I konformizam je bio poželjan. I spomenuti su mogli biti takvima, mogli su se i oni, poput mnoštva drugih, “uklopiti u sistem”. Mogao je to i Aleksandar Jevtić dvadesetak godina poslije.
Nitko to od spomenutih nije učinio s nakanom, da bi svojim činom dospio u sjećanje, a pogotovo ne u povijest. Ljudi su se ponašali samo po svojoj savjesti. Samo su bili ljudi, pokazavši da se i u političko nevrijeme i među navalom neljudi može biti čovjek. Jednako i ‘41., ‘71., i ‘91.