Lovegrove: Zašto su hrvatske banke sigurne

Što je globalna financijska kriza i kako ona utječe na sigurnost moje ušteđevine u hrvatskoj banci?”; „Trebam li povući novac iz banke i sakriti ga u ‘čarapu’?”... Ta i slična pitanja postavljaju si građani Hrvatske koji slušaju priču o globalnoj krizi banaka diljem svijeta i, razumljivo, reagiraju sa strahom i zabrinutošću. No, što se, zapravo, događa?

Kriza na svjetskim financijskim tržištima može se jednostavno objasniti. Postoje dvije vrste problema: prvo, neke banke (uglavnom američke, ali isto tako i nekoliko europskih banaka) mnogo su ulagale u drugorazredne i trećerazredne obveznice čija je naplata ovisila o otplati kredita građana koji ih, odjednom, nisu bili sposobni vraćati – većinu tih kredita činili su hipotekarni zajmovi, za kupnju kuća ili stanova odobreni osobama koje ih, zapravo, nisu mogle sebi priuštiti.

Te su obveznice sada izgubile vrijednost, a banke i drugi investitori koji su ih kupovali moraju smanjiti svoj kapital zbog gubitaka koje su im obveznice uzrokovale. U nekim slučajevima ti su gubici toliko veliki da su uzrokovali propast banaka ili nužnu financijsku pomoć za pokriće gubitaka od strane američkih ili europskih vlada. Ovaj problem nema utjecaja na hrvatske banke: naše banke nisu kupovale, sada obezvrijeđene, obveznice, te nisu izložene gubicima zbog njih.



Kriza povjerenja
Drugi problem odnosi se na tzv. krizu povjerenja, što je mnogo opasnije. Funkcija banaka je da pozajmljuju sredstva od građana (naši depoziti) i drugih financijskih institucija, kojima kasnije kreditiraju druge građane i poslovne subjekte. No, kod takvog aranžmana pojavljuje se jedna poteškoća: većina banaka pozajmljuje novac na kratak rok – svojim depozitima (novcem na računu) građani mogu raspolagati u bilo kojem trenutku, a banka je posudila novac svojim klijentima na duži rok (tko bi želio uzeti stambeni kredit ako bi ga banka mogla u bilo koje doba pozvati na otplatu u cijelosti?).

Svakoga dana mnogo ljudi polaže novac na svoje račune u bankama, a istovremeno mnogo ljudi i podiže novac sa svojih računa, ali, u pravilu, razlika tog iznosa (uplata i isplata) čini stalno raspoloživa sredstva u bankama koja, zajedno s kapitalom banke, služe za odobravanje kredita. Banke, također, na isti način koriste i sredstva s novčanog tržišta: međusobne pozajmice banaka.

Sustav funkcionira samo onda kad osobe koje pozajmljuju sredstva bankama – uključujući građane kao deponente – imaju povjerenja da će dobiti svoj novac nazad. Kad nastupi kriza povjerenja, obični deponenti, banke i druge financijske institucije prestaju pozajmljivati novac jedni drugima.

To se događa zbog neizvjesnosti uzrokovanih određenim događajima: “Možda ta banka ima problema za koje ja ne znam?”; “Možda je banka x posudila novac banci y koja će bankrotirati pa će banka x imati velike gubitke?” Jednom kad se to dogodi, raspoloživa sredstva u bankama koja su prije služila za odobravanje kredita polako nestaju, a banka nije u mogućnosti brzo naplatiti prije odobrene kredite jer za svaki odobreni kredit postoji ugovor koji sprečava banku da ga, po svojoj želji, u cijelosti naplati (opozove).



Kako deponenti sve više povlače svoje depozite iz banaka, ovima ponestaje gotovine i s vremenom nisu u mogućnosti isplatiti deponente. Scena iz filma “Mary Poppins”, kada dječak izaziva paniku i stečaj banke svoga oca vrišteći zbog svoja dva novčića, nažalost je istinita: bez obzira na to koliko snažna neka banka bila, jedino što je važno jest da li njeni deponenti misle da je banka snažna.

Da bi spriječile širenje krize povjerenja u katastrofu izvan kontrole, središnje banke i vlade pružaju podršku bankarskim sustavima, ponukane lekcijom iz povijesti kad je velika ekonomska krize 30-ih godina prošlog stoljeća imala katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Središnje banke interveniraju novcem onda kada nitko drugi to ne želi učiniti.

Upravo smo svjedoci da se to događa u SAD, gdje FED (američka središnja banka) i američko ministarstvo financija, kao i Europska centralna banka i nacionalne vlade ulažu stotine milijardi eura kako bi osigurale da banke ne ostanu bez gotovine. Središnje banke i vlade diljem svijeta javno su poručile da su spremne intervenirati koliko god je potrebno da bi spasile sustav. Američki je Kongres upravo odobrio iznos u protuvrijednosti 3,5 trilijuna kn državnih novčanih sredstava kao podršku bankovnom sustavu.

Osiguranje depozita
Slično kao Hrvatska, mnoge države imaju uspostavljen sustav osiguranja depozita. Osiguranje depozita (100.000 kn po osobi u svakoj banci u Hrvatskoj) znači da se građanima jamči isplata navedenog iznosa u slučaju propasti banke. Najgore što se deponentima može dogoditi jest da im novac ne bude dostupan odmah, istog dana, jer je potrebno određeno vrijeme da DAB utvrdi točne iznose za isplatu i organizira isplatu npr. prijenosom depozita na račun neke druge banke u Hrvatskoj.

“Dakle, što je onda slučaj s Hrvatskom? Jesu li banke u opasnosti? Je li moj novac u opasnosti?” Najkraći odgovor je: Ne. Nekoliko je razloga zašto je novac u hrvatskim bankama siguran. Prvo, naše banke nisu investirale u obveznice koje su izdavane u SAD i koje su prouzročile gubitke u američkim i velikim europskim bankama.



Drugo, naše banke ne ovise o sredstvima na međunarodnom novčanom tržištu gdje se odvija kriza povjerenja. Prije tri godine Hrvatska je narodna banka donijela stroge mjere kojima je natjerala hrvatske banke da smanje svoju ovisnost o izvorima iz inozemstva, a ta se tada nepopularna i kritizirana ali dalekovidna mjera, sada pokazala kao isplativa.

Ako su banke i pozajmljivale novac od svojih vlasnika, banaka u Austriji, Njemačkoj ili Italiji, ti krediti nisu kratkoročni, te se eventualni problemi banaka vlasnica ne mogu tek tako prenijeti na banku kćer u Hrvatskoj. Kapital koji podržava naš bankarski sustav ne može se iznenada povući. Treće, sve velike hrvatske banke dobro su kapitalizirane i vrlo profitabilne.

Posluju pod strogim nadzorom Hrvatske narodne banke, što znači da nema prikrivenih problema koji bi mogli biti neugodno iznenađenje. Četvrto, u Hrvatskoj postoji osiguranje depozita. Iako naš novac u hrvatskim bankama nije ugrožen, slika nije dokraja ružičasta. Financijska kriza će imati posljedice na Hrvatsku. Diljem Europe (koja je naše glavno izvozno tržište i čiji stanovnici su korisnici naših usluga – npr. u turizmu) dolazi do usporavanja gospodarstva, a financijska kriza još pogoršava situaciju.

Manje turista i izvoza
Kao posljedicu, možemo i mi očekivati usporavanje gospodarskog rasta – vjerojatno će biti manje turista i potražnja za hrvatskim izvoznim proizvodima smanjit će se već ove, ali i sljedeće godine. U takvim gospodarskim uvjetima potrebno je više napora kako bi se poboljašala kvaliteta proizvoda i usluga koje namjeravamo prodavati, odnosno potrebno je poboljšati učinkovitost njihove proizvodnje.

Slijedi provedba teških reformi (ne samo zakonsko usklađivanje), koje zahtijeva ulazak u EU, a što će povećati potencijal naše konkurentnosti na inozemnom tržištu. Hrvatskoj predstoji mnogo posla, ali snaga hrvatskog bankarskog sustava osigurat će temelje uspjeha u tim naporima.


Tko je Andrew Lovegrove
Andrew Lovegrove posljednjih 20 godina radi kao viši savjetnik vlada i međunarodnih financijskih institucija (najviše Svjetska banka, EBRD, britanski DFID) na poslovima restrukturiranja banaka. Prije preseljenja u Europu 1993. godine radio je kao viši financijski savjetnik pri Comptroller of the Currency u Washingtonu, regulatoru najvećih američkih banaka. Suvlasnik je i partner u konzultantskoj tvrtki Ognjenović i Lovegrove u Zagrebu.