Luce Kikina

Sjedni danas pored njega, Luce Kikina. Stavi svoju tešku ruku u njegovu pomno manikiranu. Prisloni naborano tvrdo čelo na njegovo zategnuto lice i plači. Neka mu bar sol iz tvojih očiju malo izgrize to savršeno njegovano lice i usne sjajne od svakodnevnog nanošenja melema. Budi ti taj melem. Drugi tjedan njegove će slike stajati pored izuzetnih ljudi. Kupovat će ih i diviti im se veliki znalci i mali kenjci. A ti ćeš ostati tu i ispratiti ih s osmijehom. Nećeš reći ni riječ iz straha da ne lupiš nešto glupo. Narezat ćeš pršut, izvaditi kiselinu, prije toga otjerati muhe i zatvoriti staju da ne osjete miris kravljeg govna, zatvoriti kokoši, kad uđu spustiti grilje da one koji ćire sa svojih balatura ostaviš popišane, kupit ćeš bijeli kruh, izvući nove šugomane. Ni ne sluteći da tim ljudima kojima asfalt curi iz nosa ne smetaju ni kokoši, ni krave i njihova govna, da bijeli kruh neće ni taknuti kad osjete miris friško ispečenog crnog kruha, čokoladu ni pogledati kad na stol dođu uštipci, a to će ti dati volju da napraviš fritule. Dalek je put. Novine će objaviti veliku vijest. Pitat će po selu. Reći će dobar čovjek. Oni kojima proradi savjest izbjegavat će kameru. Klinci će trčati i mahati za autima. Mršavi psi nepovjerljivo stajati spuštenog repa spremni za bijeg kad im netko zavitla kamen ispred glave. Ti ćeš svoj bijes pokriti i spremiti na spavanje jer nema druge, jer ostaješ ovdje do kraja. A unutra, unutra će tjeskoba i gađenje razvući svoje zube i štipati te do granice podnošljivog, a ti ni danas nećeš zagrliti jedinu osobu kojoj se iskreno diviš. Muškarca kojem vjeruješ. Uime onih dana kad si ga čekala, dana kad si patila i molila boga da se ne vrati nikad, taj nježni dječak koji je jedini znao kakav ti poljubac i kakav dodir treba. Kad ste kao petnaestogodišnjaci uranjali svoja tijela u hladnu Cetinu i smijehom voljeli svaku izgovorenu i prešućenu rečenicu. Bila je to ljubav. Bila je to ljubav i na njegovom putu berlinskih tuluma u poznatim i manje poznatim barovima. Da, tim barovima. Barovima gdje je i mali smrad iz Sela Donjeg boravio obučen u Lisu Minelli. Taj trač koji je mali pustio bila je istina koja je bacila na dno sve tvoje snove da možda jednom… ako tvoj muž… njegov brat, ipak ode prije tebe. Da ćeš imati vremena bar te posljednje godine života biti uz njega. Jer to nepisano pravilo da žene brinu za sestre koje nitko nije htio (jer ne daj bože da su one te koje ne žele) za braću ovisnu o ljenčarenju koji vrijeme provode ispred dućana brojeći muhe, vrijedi i za braću odbjeglih ili pokojnih muževa. Pristala si biti njegovateljica svoje jedine ljubavi uz obećanje samoj sebi. Da s njim ne progovoriš ni riječ. Ni kad te zamoli da mu oprostiš, ni kad zaplače od srama što ga presvlačiš ušporkanog do vrata, ni što ne osjeća ništa kad ga pereš i dodiruješ dolje gdje je sve umrlo a bilo je mrtvo oduvijek. Prema tebi. Otišli su zajedno u Berlin. Svaki iz svog razloga. On zbog svijeta o kojem je čitao iz knjiga i umjetnosti koju je zavolio u Zagrebu gdje je prekinuo fakultet kada je shvatio da želi život prije svega.
Brata je povukao jer je mislio da će veliki grad od njega napraviti upornijeg, radišnijeg i kulturnijeg čovjeka. A i zbog tebe, Luce. Preko njega svaki mjesec slao ti je bar jednu knjigu. Uz njih si izbrusila svoj ionako dobro naučen engleski. E, pa da. Stari Kika je htio da mu kći završi bar srednju školu. Nisi baš briljirala. Bilo je tu i markiranja i čestih zaljubljivanja. U tvom selu dripci ne žene one koje daju prije braka.

One koje daju prije i ostanu trudne žene samo ako ih otac i mater prisile. Ako frajer pobjegne ili ako ne daj bože ne želiš reći s kim imaš dijete, postoji još samo jedna mogućnost. Da te uvale bilo kome. U zavičaju se smatra da samohrana mora biti sretna što je netko uopće želi.
Uvijek taj koji želi ispadne neki frustrirani stari dečko koji se opere jedino za vrijeme važnih blagdana i proštenja. Ako se othrveš i ne pristaneš na bilo koga. Idi. Bilo gdje, samo ne ostaj u zavičaju. Biljeg koji ti nakaleme na leđa teško je nositi cijeli život. Još ako ti se dijete prikloni većini. Gore od samohrane još je jedino vrsta pod imenom jalova. Takve gledaju posebnim pogledom. Jalova je jadna, nju i kad pozdravljaju, mijenjaju boju glasa. Nju ne želi nitko. U nju se ne zaljubljuju. Ti znaš što znači kad uđeš u dućan pa svi zašute. Uvijek jedan od njih zamuče. “Eee, Luce, kako je, Luce.” Ako kažeš dobro sam, odlično, uživam u svakom novom danu, čekam pisma i nove knjige, podcrtavam, zapisujem, veselim se serijama na TV-u, filmovima, pomuzem kravu, vodim je na pašu, malo je pustim, ali ne previše, napada druge, odlazi u tuđi grah i kukuruz, pa je ne mogu izvući, a ako zamolim nekog od vas da mi pomogne i digne svoju guzicu s kašete na kojoj cijeli dan provodi vrijeme, nasrat ću si na vrat vaše ljubomorne žene ili brižne sestre koje ne vole da se njihovim muškarcima obraća žena koja se imala muda razvesti i još usto živi s bratom tog ludog muža. A brat mu peder. E smijeha velikog. Zato nećeš reći takvo što, Luce Kikina. Reći ćeš dobro sam, hvala, kako ste vi? Eto, došla sam po kruh. Do viđenja. A kad izađeš iz dućana. Koliko hrabrih nastupa. “A jesi je vidija. Pa i da nije jalova, kako bi joj onaj peder i napravija dite, jebaa te.” Sad je to sve rjeđe, ali bilo je blistavih dana i blistavih noći. Kad bi nagovorili klince da vam kucaju na prozor i bježe. A vi ste bili svaki u svojoj sobi zavijeni tišinom. Jer otkad se vratio iz Berlina, niste progovorili ni riječ. Znala si da je stradao, ali nisi znala koliko je stradao. Kad si izašla na balaturu da ga pozdraviš i ugledala neko mlađahno biće kako tog pedesetogodišnjaka gura u kolicima i tepa mu onako kako muškarac tepa ženi. I obrnuto. Ali, muškarac muškarcu. Znala si da je istina to što je kenjac iz Sela Donjeg proširio. Kako je slučajno u Berlinu ušao u jedan klub a nije znao da se tamo skuplja šporki svit. A kad je ušao, glee. On i neki veliki tip, plešu onako kako muškarac pleše sa ženom. I obrnuto. Ali, muškarac s muškarcem. Kad je okrenuo glavu i vidio lice kenjca iz Sela Donjeg razveselio se. E, ali sroljo se nije razveselio, Luce. Onako razgolićen, odjeven za nastup, ukočio se i pobjegao na zahod gdje je ostao dok se nije stvorila dovoljno velika gužva u kojoj se mogao izgubiti. Šljokice i perje virili su odasvud. Kvrgava koljena trajnih ožiljaka odavala su tragove zavičaja. Vidiš, on nije znao da između pedera i pederčina ne mora uvijek postojati razlika. Zato je kenjac od velikog straha još istu večer sjeo na telefon i nazvao prave ljude iz zavičaja. Drugi dan cijelo selo je u tebe gledalo kao čudo koje sije strah i bolest. Brzo si saznala što se događa, ali su svi saznali i ono što si ti znala godinama. Kako tvoj muž voli sve žene svijeta jednakim žarom.

I banjalučku balerinu i trgovkinju iz pekare preko puta nebodera u kojem je živio i kuharicu iz restorana u kojem je ručao. Kad je završio sa ženom najboljeg prijatelja koji te potom nazvao plačući. Tu je puklo. Uz sve prijetnje, i mržnje sela, prema tebi naravno. Jer tu si da trpiš. Trebala si tada pobjeći u grad. Nisu drukčiji mozgovi u gradu, ali ih život primorava da ne brinu tuđe brige. I tamo neki imaju dnevni boravak u hodniku gdje borave s okom zalijepljenim na špijunku ili glume portire na prozoru. Njišu se zavjese, rastu maštarije.

U zavičaju se ne možeš izvlačiti na dotepence, Bosance, Hercegovce, ove s brda, ove i one, ne. Grad ima te mogućnosti. Čim netko napravi pizdariju, pitaš otkud je. Za starosjedioce se uvijek nađe neko opravdanje, i sve ono što je kod dotepenaca primitivizam, kod starosjedilaca je simpatično. Naši. I zato bi oni trebali biti tvoji. A nisu, ni po čemu. Ni jezik nije isti. Neki jezikom zluradim jedino pričat znaju. Zato je Kika toliko lokao kad se vratio iz Praga. Ali i prestao zbog tebe. “Kad prestaneš žonglirati prioritetima, stvari se poslože”, napisala je Ana K. u nikad objavljenim rukopisima koje je poklanjala rijetkima. Njegova velika prijateljica i tvoja roditeljica. Htjela je Kiku i muža, ali ne i tebe. Kika je htio tebe i nju, ali bez muža. Ubrzo je htio samo tebe, njene definicije zrelog voljenja nisu se poklapale s njegovima. A zaljubljeni Čeh je htio zadržati nju, s vama ili bez vas. Prioriteti su se posložili. Zato kad je Kika u zavičaj došao sam s djetetom, bio je dočekan kao čudak koji je napravio još jednu glupost. Tvoj tata, sam za sebe, bez velikih riječi. Ti znaš da bi stari bio ponosan da zna da si ostavila tog pizduna na vrijeme. Da li na vrijeme. Za neke vrijeme stane čim se rode. Svaki pomak ugrožava njihovu sigurnost. A on, Sindbad Moreplovac. Drukčiji su cugali ili otišli. Samo, odu i oni koji nisu trebali provirit glavu iz zavičaja. Takvima je svejedno gdje su. Da su u centru Pariza ako nisu pomolili dupe dalje od svoje ulice. Zato su oni i kenjac iz Sela Donjeg isti Kikina Luce. Gori strah od straha od nepoznatog je jedino strah od samog sebe. Taj razdire. Grebe potiho i podgrijava mržnju za neke buduće dane, a kad proključa, odjebasmo svi, Lucija.

Odlaze slike, ostaješ ti, on i njegov prelijepi pratilac. Kao smrt u Veneciji. Ti si Venecija, on je smrt, a pratilac ono u što vas povezuje. Ljubav. Nema ni ljubomore, ni prevare. Mlađahni dječak svoju ruku stavlja u tvoju. Ne opireš se. Usne se šire, tijelom prolazi struja koju poznaju samo oni koji su beskrajno voljeni. U tvom oku ljudi koji prate aute sužavaju se, smanjuju i nestaju.
Nestaje i grč koji si godinama zalijevala, ulaziš u sobu zajedno s dječakom, on izvlači ruku ispod popluna. Ipak, ispuštaš glas, treštavi smijeh troje sretnih ljudi udara sobom. Gledaš kroz prozor. Više nema nikog. Crno-bijela fotografija staroga Kike mijenja oblik. Čovjek u krevetu hlapi. Onaj pored njega postaje tužan i siv. Čuju se samo udarci mašine lude Mare koja kucka vašu priču, neprimijećena i odavno otpisana. Još jedna koja prkosi i škodi uglavnom sebi. Sama sa svojim licem od kojeg sve češće okreću glavu. Sama s flašom konjaka i rijetkom snagom koju je stari Kika najbolje prepoznao. Ni ona ne izlazi. Samo gleda i notira. Diže čašu i nazdravlja. Uime svih ljubavnika koji su ostavljali dio sebe u njenom krevetu, a neki do kreveta nisu ni došli jer ih je razgovor izliječio i zagrljaj ispunio prazninu. Uime svih neispričanih i ispričanih priča. I ona ulazi u onu rečenicu o Veneciji. Samo tamo bi bila uvažavana i slavljena. Koji je to usud i bolesna želja za ostankom. Nema odgovora. Otvori prozor, Lucija. Nesnosne su vrućine.