Lutke u izlogu

Već se otrcala priča iz žurnalističke mitologije o mladom novinaru kojeg su poslali da izvijesti o opernoj premijeri. Mladac je, opremljen informacijama o autoru, operi i izvođačima, navečer na vrijeme stigao pred kazalište. I otkrio da je kazališna zgrada u plamenu. Vratio se doma neobavljena posla i sutradan otišao u redakciju. – Gdje je tekst? – pitao je urednik. – Nisam ga napisao. – Zašto? – Izgorjela je opera i izvedba je otkazana.

Urednik je mladome kolegi odmah pokazao vrata. Sjetio sam se te pričice iz novinarskih priručnika kad sam u četvrtak  gledao emisiju HTV-a “Otvoreno”. Tema je bila korupcija na sveučilištu, a u studiju su sjedili ravnatelj policije, bivši ravnatelj policije, profesor, sociolog i rektor te voditeljica DČŠ. S mukom sam držao oči otvorenima, jer su se uglavnom izgovarale uspavljujuće fraze, dok me pri kraju emisije iz polusna nije trgnuo mukli udarac i glasan jauk.

Dogodilo se nešto što mi pred ekranima nismo mogli vidjeti, ali što je prestravilo i sudionike emisije i publiku u studiju. Policajci su odmah skočili i nestali iz kadra, a za njima se izgubio i rektor. Profesor je profesionalno, iako nije doktor medicine, nego filozofije, konstatirao: “Epileptični napad”, a sociolog je zbunjeno nastavio govoriti o temi. Najzbunjenije je reagirala osoba od koje bi se, s obzirom na profesiju kojoj nominalno pripada, to najmanje očekivalo – voditeljica DČS.

Uplašeno je dva puta promrsila nešto o “tehničkim smetnjama” i kao hipnotizirana zurila u preostale goste za stolom, panično izbjegavajući suočavanje s nepredviđenim događajem koji joj se zbivao iza leđa. Što da radim? Kako da se izvučem? O, Bože, zašto se to dogodilo baš sada, baš meni? I od svega što je mogla i trebala učiniti, DČŠ se odlučila ne učiniti ništa.

Reagirala je kao mladi “novinar” iz priče, tako da na iznenadni događaj koji joj se zbio pred nosom, a koji je njezine gledatelje i te kako zanimao, uopće nije reagirala.

Za zanimljivim događajem, a takav je uvijek i samo nepredvidljiv događaj, jure svi novinari ovoga svijeta. I sam sam, dok sam kao novinar-početnik lunjao tržnicom u potrazi za najjeftinijom blitvom, sanjao o tome da se slučajno zateknem u otetom avionu i onda o otmici ekskluzivno izvijestim za svoj list!

Epileptični napad anonimnog kamermana i nije bog zna kakav događaj, no i takav, neznatan, pokazao je da DČS nema novinarski refleks, kao što ga nemaju ni mnogi njezini TV kolege. Za dobar dio njih postoji samo scenarij  i dirigent iza nekog debelog stakla. Bez dirigenta ne mogu, kao ni lutke u izlogu bez aranžera.