Ma, grozno!

Nije sramota biti Hrvat, ali je peh - te slavne Maršalove izreke nema u posvuda omiljenoj zbirci pesimističkih aforizama Amerikanca Arthura Blocha "Murphyjev zakon". Pa tako svijet ne može znati kako je nama ovdje. Ma, grozno! gorko je zaključila Glumica kad je u novinama (Globus, 22. 2.) za sebe pročitala da je potkazivačica.

Glumica je ambiciozna, vodi kazalište (i njegova je vlasnica) i bacila se na postdiplomski, doktorski studij kazališne organizacije. U dogovoru sa svojim studijskim mentorom izabrala je i seminarsku radnju: o tome kako se provodi nedavno doneseni hrvatski Zakon o kazalištu. Zbog podataka koji su joj trebali otišla je i u pravnu službu Ministarstva kulture, prikupila činjenice, sjela i napisala svoju radnju.

Kako je mentor ocijenio Glumičino istraživanje, nije poznato (vjerojatno pozitivno, jer buduća je doktorica znanosti poznata po marljivosti i predanosti poslu), zna se samo ono što je izašlo u novinama, a to je da je Glumica obična cinkarošica. "Naime", piše, "Glumica ih (pravne službenike Ministarstva, op. a.) redovito obilazi te samovoljno obavještava o tome tko krši Zakon o kazlištu, pogotovo odredbu prema kojoj kazalištarci zaposleni u gradskom ili državnom kazalištu nemaju pravo imati privatnu kazališnu udrugu. Glumica protiv konkurencije tako, naime, ne djeluje samo javno već, očito, i u slobodno vrijeme, glumeći policajku koja kontrolira provođenje Kazališnog zakona."

Glumica je odgovorila (G., 7. 3.) onako kako se u zemlji u kojoj nije sramota biti, ali je peh, jedino i može odgovoriti: opravdavanjem da je u Ministarstvu bila samo jednom! Kao da je bitno koliko je puta bila.

Bitno je da je njezino možebitno pitanje o tome tko sve radi u državnim kazalištima, a istodobno ima i privatnu kazališnu družinu (i tako krši zakon), proglašeno špijuniranjem i denunciranjem! Mjesto da kršitelje zakona, kad su je već povukli za jezik, do kraja raskrinka i objavi njihova imena, ona objavljuje da je uvrijeđena što su je nazvali policajkom!

Ipak je to više sramota nego peh, da oni koji se zakonu i zakonodavcu smiju, čestitog građanina koji zakon shvaća ozbiljno i koji ga se drži javno proglašavaju ništarijom!
"Sve dobre stvari u životu su", jedan je od najpoznatijih Marphyjevih (Pardovih) postulata, "ili protuzakonite ili nemoralne ili debljaju."

Ali to ipak ne znači da je baš svaka protuzakonita djelatnost zavrijedila da bude javno slavljena, a zakonita da bude predmet ismijavanja.
(Napomena uredniku: Maršal nije Josp Broz, nego Slavko Kvaternik, a Glumica je Vitomira Lončar, no kako ta imena nisu bitna za temu, mislim da bi u tekstu samo smetala.)