Majstorija Francuza

Kao što je Slovenija pod Pahorovim vodstvom osigurala kontinuitet razočaranja na hrvatskoj strani, Francuska je kao predsjedatelj Europskom unijom nadmašila i ona najviša očekivanja. Kad je Pariz od Ljubljane preuzimao predsjedateljsku palicu, bilo je jasno da vođenje Unije prelazi u ruke vrhunskih političara i jedne od najboljih europskih administracija. No tijekom šest predsjedateljskih mjeseci, Francuska se suočila s izazovima kakve nitko nije mogao predvidjeti. Suočila se s nekoliko kriza svjetskih razmjera i u tim krizama pokazala dvije crte koje su u takvim situacijama presudne. Osigurala je Europskoj uniji efikasno vodstvo a da pritom ni u jednom momentu nije dovela upitanje svoju predsjedateljsku objektivnost i neutralnost.

Tako je bilo u vrijeme izbijanja gruzijske krize, nakon pada Lisabonskog ugovora u Irskoj, a i u trenutku kad je trebalo brzo i preventivno reagirati na financijsku krizu, ‘uvezenu’ iz Amerike. Francuzi su se brzo snašli, ostavili po strani svoje ‘mirnodopske’ predsjedateljske prioritete i brzo se prešaltali na upravljanje krizama i ograničavanje njihovih šteta. To je ono što se očekuje od svakog predsjedatelja, no jasno je da nisu svi jednako dorasli takvim zahtjevima, a da su Francuzi svojih ‘pet minuta’ na svjetskoj pozornici, majstorski iskoristili.

Čak i kad je u pitanju Hrvatska, iako proširenje Unije nakon propasti irskog referenduma sigurno nije bilo među prioritetima. Francuska je svejedno uzela u zadatak pospješiti hrvatske pretpristupne pregovore, jasno u onoj mjeri u kojoj Hrvatska ispunjava mjerila i europske standarde. Nakon šestomjesečnog tapkanja u mjestu za vrijeme slovenskog predsjedanja, Francuzi su željeli vidjeti pomak.

I Hrvatska je pod palicom francuskog predsjedatelja ubrzala tempo priprema, ali francuski predsjedatelj tu se sudara s novim izazovom: kako uvjeriti Sloveniju da ne može pregovarački proces koristiti kao polugu za ucjene u rješavanju bilateralnog spora s Hrvatskom ‘oko 25 kilometara granice’.

Francuzi su tjednima u tihoj diplomaciji pokušavali pridobiti Pahorovu vladu da pristane na posebnu izjavu kojom bi Hrvatska potvrdila da u pregovaračkim dokumentima ne prejudicira granicu, ali slovensku stranu to nije zadovoljilo. Kad tiha diplomacija nije proizvela očekivani rezultat, pregovori su izvučeni na javnu scenu, čime je pritisak na Sloveniju psihološki pojačan.

Taj pritisak će se nastaviti i nakon što Francuzi predaju predsjedanje Česima, što se može zahvaliti pravnoj majstoriji kojom su uspjeh irskog referenduma i budućnost Lisabonskog ugovora vezani upravo za pristupni ugovor s Hrvatskom. Pošto je to prvi idući dokument koji mora ići na ratifikaciju u sve parlamente, Francuzi su smislili da se upravo tom ugovoru prilijepi dodatak kroz koji će Irci dobiti jamstva potrebna da bi i oni potvrdili Lisabonski ugovor.

Zato i strani diplomatski krugovi prognoziraju da Ljubljana neće moći još dugo stajati sama nasuprot 26 ostalih članica, što Hrvatskoj ostavlja nadu da će unatoč trenutnoj blokadi stići završiti pregovore do kraja 2009. godine.

Hrvatski političari uspijevali su sve dosad izbjeći bilo kakvu javnu konfrontaciju sa slovenskim kolegama, čime su postigli veliku stvar. Hrvatska je u sporu sa Slovenijom pred međunarodnom zajednicom učvrstila imidž konstruktivnog igrača, dok je Pahor ispao ‘bad guy’. Ali koliko god da ovdašnja službena politika izbjegava reći da se radi o slovenskoj ucjeni, hrvatski potrošači koji odustaju od slovenskih proizvoda stvari vide drugačije. Ucjenjivanjem Hrvatske, Slovenija se izlaže financijskim štetama i lošoj atmosferi u susjedstvu, a granično pitanje – opet ne rješava.